Arhiv tekstova

»Bačka Topola ovih je dana europski centar tolerancije.«

Ova rečenica, koju je u javnost na otvorenju Kampa tolerancije plasirao predsjednik Skupštine Vojvodine Sándor Egeresi, mogla se u svojim semantičkim inačicama u Bačkoj Topoli čuti gotovo svakoga dana i gotovo iz svih usta. Razloga za takvu tvrdnju svakako ima, jer se od 26. do 31. srpnja u Bačkoj Topoli okupilo oko 180 mladih ljudi iz Nizozemske, Njemačke, Austrije, Slovačke, Mađarske, Hrvatske, Rumunjske, Bugarske, Srbije i Vojvodine kako bi jedni drugima prenosili iskustva snošljivosti u sredinama poput Ulma, Linza, Bratislave, Kecskeméta, Buzeta, Reşiţe, Vidina, Kladova, Bačke Palanke... I isto to jedni od drugih učili.

 

Vrijeme rada 

i razonode

 

Tijekom šest dana mladi iz osam europskih država imali su kroz bogato osmišljeni program doista i što naučiti. U dvjema radionicama na teme o svjetskoj gospodarskoj krizi, globalnom otopljavanju, izazovima Europske Unije i perspektivama regionalnog povezivanja govorilo im je dvadesetak eminentnih predavača iz zemalja čiji su mladi bili sudionici Kampa (gradonačelnik Ulma Günter Czisch, potpredsjednica Skupštine Gornje Austrije Gerda Weichsler-Hauer, župan Istarske županije Ivan Jakovčić, državni tajnik Republike Mađarske Ferenc Gémesi, potpredsjednica Skupštine Vojvodine Maja Sedlarević, studentica doktorskih studija na Ekonomskom fakultetu u Cambridgeu Zsóka Kóczán...). Ali, po riječima samih sudionika, najzanimljiviji radni dio Kampa tolerancije bio je onaj pod naslovom »Kako sam upoznao regiju«. Počelo je time da su sudionici iz Vojvodine svojim vršnjacima predstavili Istarsku županiju, a zatim se svakoga dana sve smjenjivalo kao na vrpci: mladi iz županije Karaş-Severin (Rumunjska) predstavili su pokrajinu Gornju Austriju; mladi iz Smedereva i Kladova županiju Bács-Kiskun (Mađarska) itd.

O bogatstvu šestodnevnog programa Kampa tolerancije svjedoči još nekoliko činjenica, a koje se mogu podvesti pod međusobno povezane (i izmiješane) pojmove vještine, učenja i zabave. Tako su, primjerice, sudionici Kampa mogli u radionicama naučiti i nešto više o pojmovima antidiskriminacije, volonterizma, nevladinih udruga, a (ukoliko su to htjeli) i sami se oprobati u kreativnom stvaralaštvu, bez obzira je li riječ o »pravoj« ili primijenjoj umjetnosti. Također, organizatori su za mlade upriličili i posjete »Zavičajnoj kući«, Muzeju, katoličkoj i pravoslavnoj crkvi u Bačkoj Topoli, te izlet do obližnjih Subotice i Palića. Ono što je vjerojatno svakoga najviše zanimalo jesu zabavni sadržaji, koji su se odvijali na, kako se to već danas odomaćilo, stageu u središtu grada, gdje su sudionici Kampa, bar kada je riječ o glazbi, doista mogli naći i nešto za svoju dušu. I pored toga što Sándor Egeresi kaže kako se upravo na ovim sadržajima najviše štedjelo u trošenju proračunskih sredstava doista je na otvorenju bilo pravo osvježenje čuti kako iz orkestra Aleksandra Dujina zvuči pojam nove vojvođanske glazbe, a kako bi i ona (glazba) pratila svekoliku šarolikost Kampa tako su se iz večeri u večer (dao Bog lijepog vremena) sve do periferije Bačke Topole smjenjivali zvuci gudačkih kvarteta, funka, soula, rocka, jazza ili, jednosatvno, tambur(ic)e... Svi ovi sadržaji bili su praćeni performansima »AlterNacije«, pa čak i predstavom »Putujućeg pozorišta« i bili su sasvim dovoljni da ih svakodnevno prati po dvije-tri tisuće izmiješanih domaćina i gostiju. Upravo tu činjenicu predsjednik Skupštine Vojvodine ističe kao primjer tolerancije, gdje, i pokraj tolikog broja ljudi, nije bilo nijednog incidenta, a zbog izmiješanosti engleskog, njemačkog, mađarskog, srpskog, hrvatskog jezika... središte Bačke Topole na momente je podsjećalo na Babilon.

 

Konkretna i apstraktna vrijednost

 

Sugovornik ovog broja Hrvatske riječi (vidjeti intervju) s ponosom ističe kako je Kamp tolerancije za svega tri godine daleko nadrastao lokalne, pa čak i regionalne okvire i prerastao u europski projekt, kakvog je na Starom kontinentu vjerojatno teško naći. Iako zemljopisno doista ne pripadaju Podunavskoj regiji, mladi iz Nizozemske bili su redoviti sudionici sva dosadašnja tri kampa, a od ove su se godine prvi puta pojavili i mladi iz Istarske županije što je od organizatora posebno istaknuto, a od domaćina pozdravljeno. Na taj način Skupština Vojvodine i Istarska županija dodatno jačaju suradnju, službeno ustanovljenu još 2001. i – kako je to Ivan Jakovčić na otvorenju podvukao – daju primjer i Srbiji i Hrvatskoj kako se grade odnosi među regijama, posebno kada je riječ o državama koji su susjedi, opterećeni traumama nedavne zajedničke prošlosti.

O težini i ozbiljnosti kojom se ovom projektu, posebice ove godine, prišlo govori i sam sastav gostiju. Osim već spomenutih u dijelu koji se odnosi na predavače u radionicama, na otvorenje Kampa tolerancije stigli su i: predsjednica Skupštine Srbije Slavica Đukić-Dejanović, potpredsjednik Parlamenta Mađarske Sándor Lezsák, voditelj Pokrajinske zaklade Baden-Würtenberga Heinz Kälberer i, naravno, gradonačelnik Bačke Topole Attila Bábi, dok je na zatvaranje – među ostalim, vrlo inteligentno (vjerojatno i zbog odličnog poznavanja mađarskog jezika) pozvan i guverner Narodne banke Srbije Radovan Jelašić.

Kada se s terena apstrakcije, kakav pojam snošljivosti i semantički i gramatički svakako jest, prijeđe na malo konkretniju materiju, onda stvari izgledaju ovako: za ovogodišnji Kamp tolerancije Skupština Vojvodine izdvojila je 5.000.000 dinara, što je za dva milijuna manje u odnosu na prošlu godinu. Ostalih po milijun dinara, koliko iznose stvarni troškovi, organizatori su i prošle i ove godine uspjeli namaknuti uglavnom od sponzora i donatora. Ipak, Sándor Egeresi je uvjeren da to ni u kom slučaju nije visoka cijena za tako uzvišeni cilj kakav je, po njegovim riječima, Kamp tolerancije. Ovaj projekt, kako navodi, služi zarad ostvarenja opće zadaće očuvanja i jačanja nacionalnih identiteta, s jedne, i praktičnog razvijanja ozračja snošljivosti, s druge strane. Kako kaže, Bačka Topola, kao višenacionalna zajednica u višenacionalnoj Vojvodini, idealna je lokacija da se u nju svake godine slije mladost višenacionalne Europe i na temeljima razumijevanja i prijateljstva gradi optimističnija varijanta budućnosti.

Konačno, najupitnije u cijeloj priči jest sam pojam snošljivosti, tj. tolerancije kako u službenom nazivu glasi. Ako u svojoj osnovi ovaj pojam znači popustljivost, tj. snošljivost ili trpeljivost, onda je možda već sada vrijeme da se razmisli o njegovoj biti. Jest da popustljivost ili trpeljivost mogu u mnogim situacijama biti temeljni preduvjet za razumijevanje, kao (opet) temeljni preduvjet za gradnju odnosa (nerijetko i prijateljskih) na bazi suživota, ali isto tako u mnogim situacijama taj isti pojam nužno ne mora imati pozitivnu konotaciju. Primjerice, biti popustljiv ili trpeljiv prema nekome nerijetko je rezultat samih odnosa, koji se najčešće mjere u snazi, bilo fizičkoj ili intelektualnoj. Ali, to je već pitanje za organizatore, tj. Skupštinu Vojvodine, Općinu Bačku Topolu i buduće sudionika Kampa, ma kako se on bude zvao.