Arhiv tekstova

Somborci su prošloga vikenda proslavili svoju jubilarnu 75. Dužionicu. U srijedu je na književnoj večeri posvećenoj predstavljanju najnovije knjige mons. Stjepana Beretića – »Dužijanca u srcu« Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović« započeo trogodišnje slavlje velikog jubileja, stote obljetnice subotičke »Dužijance«. Time je, nakon niza mjesnih dužijanci i brojnih manifestacija započela i središnja svečanost u Subotici, koja traje kroz pet dana sve do krune događanja u nedjelju – svečane svete mise u katedrali, nakon čega slijedi predaja kruha gradonačelniku i Bandašicino kolo na glavnom gradskom trgu. 

U Somboru su, bez obzira na »pregovore« na koje je somborski gradonačelnik »priveo« bunjevačke Hrvate i »samo« Bunjevce, bile dvije strane u crkvi, dvije povorke, dva kruha i dva ručka. Jedina je promjena bila što se predaja kruha odigrala u isto vrijeme i nakon toga su se za jednim ovalnim stolom nakratko našli čelnici dviju somborskih udruga, hrvatske i bunjevačke, i njihovi gosti, s gradonačelnikom. Gradonačelnik je tako, bez obzira na svoja nastojanja da »pomiri« Bunjevce i Hrvate, u Somboru te iste uspio »objediniti« samo na kratko, uvjetujući predaju kruha jednim terminom za obje udruge. 

U Subotici je jedan kruh i jedno slavlje pa je naizgled postignuta »sloga« između predstavnika hrvatskih i bunjevačkih organizacija. No, oko čega je u stvari postignuta sloga i u čemu je u stvari spor i oko čega trebaju bunjevački Hrvati i oni koji negiraju pripadnost Bunjevaca hrvatskom narodu pregovarati u budućnosti? Jer, i u Somboru i u Subotici se čulo kako je ovo tek početak pregovora da bi se problemi koji postoje već dugo u jednom »narodu« razriješili. Prema riječima dvojice gradonačelnika, ovo je nastojanje da Dužijanca ne bude predmet sporenja već da se izuzme iz njih i bude slavlje svih. I to je nešto što će svatko podržati. Međutim, iz »bunjevačkog korpusa« i ne samo bunjevačkog, čuje se da je ovo prvi korak na putu ka integraciji svih Bunjevaca u jedinstveni bunjevački nacionalni korpus. A to je već nešto sasvim drugo i apsurdno je. Kao što je apsurdno  nastojanje da se ikavski govor, koji je dio hrvatskog jezika, »proizvede« u standardizirani »bunjevački  jezik«. Pa, ako su bunjevačkim Hrvatima i »samo« Bunjevcima tradicija, običaji i ikavica (ali ona prava) zajednički, strateški ciljevi koje pojedini predstavnici bunjevačkih organizacija zagovaraju zasigurno nisu.