Arhiv tekstova

Od svog voća u ove zimske dane nekako mi najviše prijaju jabuke. Uvijek ih kupujem kod istog prodavača na tržnici i uvijek istu vrstu, a one lijepe, zdrave, što bi rekli »ko sa slike«. Računam čovjek je iz susjednog sela poznatog po voćarstvu i povrtlarstvu, ima voćnjak i to mi je garancija da jedem koliko toliko zdrave jabuke, a ne one ubrane tko zna gdje i tko zna kad, kojima jedrost i svježinu daju kojekakve kemikalije. A onda čitam ovih dana da su jabuke prve na listi najotrovnijeg voća i da se u njihovoj kori u 99 posto slučajeva nalazi trag barem jednog pesticida. Što bi rekli zastao mi zalogaj u grlu, jer me taj tekst podsjeti na izjave voćara iz okolice Odžaka koji su se u jeku izvoza jabuka u Rusiju javno »hvalili« kako su njihove jabuke bez ikakvih bolesti, jer prskane su, vjerovali ili ne, 14 puta!

Koliko mi to otrova uzimamo sa svakim zalogajem i kako možemo biti sigurni da ono što kupujemo nije otrov maskiran u prelijepoj jabuci, jedroj salati, sočnoj rajčici? E, kada bi o tome razmišljali ne bi ni jeli ni pili, jer kako je došlo izgleda da bez pomoći kemije više nema voćarstva i povrtlarstva. A, tko nam je kriv. To smo htjeli. Htjeli smo umjesto domaćeg sjemena kojekakve hibride, umjesto isklijalog i smežuranog krumpira u ožujku jedar krumpir kao da je sada izvađen, mjesto graha koji se kuha satima onaj koji se skuha prije mesa.

I sada poslije svega čitava znanost se pravi oko biovrtova i organske proizvodnje, koja treba osigurati nam zdravu prehranu. Ne treba nam tu nikakva velika znanost, treba samo pitati naše majke kako su i što sijale u svojim vrtovima prije 30, 40 godina. Nisu se kupovale sorte prestižnih proizvođača, već se birala najljepša rajjčica i sjeme ostavljalo za »nagodinu«, sijao se peršin i mrkva od sjemena koje su na tržnici prodavale majke iz Kupusine, birao se sitniji krumpir i sijao, ostavljalo sjeme najslađe lubenice za novu sjetvu, protiv korova borilo se motikom i tako u krug. I sve je raslo i rađalo i bez pomoći kemije. Još se i ja sjećam tih godina. Jedina muka bile su zlatice koje su harale po krumpiru, ali i njima se moglo doskočiti bez kemikalija. Došle su onda godine kada se rajčica od plamenjače nije moga obraniti bez kemije, kada se luk nije mogao izboriti s crvima bez kemije, kada... Kada više nije raslo i rađalo bez raznoraznih preparata. I tako smo ušli u taj začarani krug u kome rajčica ima sve manje okus rajčice, lubenica sve više ima okus bundeve, jagoda samo izgledom podsjeća na jagodu... E, da mi je sada jedan mali vrt.