Arhiv tekstova

Od 1. ožujka 2010. godine drugi program Radio televizije Vojvodine započeo je emitirati redoviti program na hrvatskom jeziku. U okviru televizijskog programa Radio televizije Vojvodine, šest dana u tjednu emitira se dnevnik na hrvatskom jeziku i dvije emisije tjedno kolažnog tipa. Gledanost dnevnika na hrvatskom jeziku je u posljednje vrijeme znatno povećana o čemu svjedoči činjenica da se na listi najgledanijih emisija RTV2 polovicom siječnja, Dnevnik na hrvatskom jeziku našao u prvih pet emisija s oko 17 tisuća gledatelja. Odnedavno se ponovno emitira emisija Izravno. S Jelenom Tumbas, urednicom programa na hrvatskom jeziku RTV, razgovarali smo o novinama na RTV2 koje su i doprinijele sve većoj gledanosti.

HR: Činjenice i podaci govore, da je gledanost programa Dnevnika na hrvatskom jeziku znatno povećana u posljednje vrijeme. Također, dobili ste pohvale da ste Vi osobno dosta toga uradili na poboljšanju kvalitete programa. Je li bilo potrebno uložiti puno rada i truda?

Prije svega bilo je potrebno vrijeme. Naime, iako sam u RTV-u stalno zaposlena više od 7 godina, trebalo mi je vremena navići se na nov način i uvjete rada u televiziji, s obzirom da sam prije radila u Radio Novom Sadu, koji je također dio pokrajinskog javnog medijskog servisa. U Radiju sam bila angažirana najprije u informativnom programu na srpskom jeziku, a od prije 3 godine na uređivanju i vođenju polusatne emisije na hrvatskom jeziku. Dakle, po prelasku na televiziju trebalo je najprije prilagoditi se specifičnostima rada na tom mediju. Naime, iako je novinarstvo u svojoj biti timski rad, u radijskom novinarstvu novinar ima više slobode i neovisnosti, dok je u televizijskom novinarstvu, ukoliko se nije obučio da to radi sam, nužno upućen na snimatelja i montažera. Samim tim je i veća odgovornost da pri izlasku na teren sve već unaprijed bude osmišljeno i organizirano, a kompliciraniji i dugotrajniji je i sam proces montiranja materijala koji se snimi na terenu. Trudim se biti urednica koja i sama ide na teren, jer smatram kako za program više uradim, time što ću gledateljima prenijeti dojmove s Hrvatskog narodnog kazališta u Novom Sadu ili s Exita, sjednice Skupštine Vojvodine, neke konferencije ili manifestacije koja se održava u Novom Sadu ili okolici, nego li da se bavim isključivo poslovima organiziranja ili ravnanja uredništvom. Šteta bi bilo da program, uz postojeće, i moram istaknuti sve kvalitetnije priloge dopisnika, koliko god mogu, ne obogatim i svojim novinarskim iskustvom koje sam stekla na radiju. A višegodišnji rad u redakciji radijskog programa na srpskom jeziku, gdje sam počela i stasavala kao novinarka, za mene je neprocjenjivo iskustvo, jer sam učila od profesionalaca.

HR: Očigledno je da Vi volite svoj posao. Kako je uopće došlo do toga da se odlučite za novinarsku profesiju?

Novinarski posao je stresan, dinamičan i nemoguće je ne zavoljeti ga. No, treba istaknuti i da je i nedovoljno cijenjen i premalo plaćen. Naravno, to u ovoj zemlji nije slučaj samo s novinarima, ali ne smijemo zaboraviti da je novinarski posao na listi najrizičnijih zanimanja i da smo svi svjedoci da se novinarima bez većih posljedica može prijetiti, a da ne spominjem sve veći broj neriješenih ubojstava. Ne mislim pritom, samo na Srbiju. No, moram reći da sam se ja u novinarstvu našla sasvim neplanirano. Želja mi je bila predavati filozofiju u nekoj srednjoj školi, za što sam se obrazovala, ali nije bilo više mjesta, pa sam se htjela-ne htjela, našla u novinarstvu. Naime, otvorio se natječaj za novinara u informativnom uredništvu Radio Novog Sada i ja sam prošla jednu veoma ozbiljnu organiziranu audiciju. Ne mogu reći kako mi je fakultet odmogao u novinarstvu, jer ono s filozofijom ima veze utoliko što bi i u jednom i u drugom, trebalo se kritički pristupati stvarnosti koja nas okružuje. No, u današnje vrijeme nesigurnosti i krize, sve je teže ne podlijegati autocenzuri, u prijevodu »liniji lakšeg otpora« i to je najveći izazov svih novinara. Treba reći da novinari nikada, niti u jednom društvu, ne smiju biti doušnici niti poslušnici režima. U suprotnom taj posao gubi smisao. Novinarstvo mora biti kritičko, istraživačko i prvenstveno u interesu građana. Ne smije se svesti samo na puko prenošenje događaja u nekoj zajednici. No, jasno nam je svima da interesi građana i vladajućih struktura nikada ni u jednom društvu nisu isti. Novinar je uvijek izložen izazovu da ne potpadne pod utjecaj onih »vladajućih«, ali također niti da podilazi općim ukusima i očekivanjima svoji konzumenata, jer se onda lako sklizne u senzacionalizam i druge pošasti suvremenog novinarstva.

HR: Koliko je po vašem mišljenju važna suradnja novinara, pogotovu onih koji rade u manjinskim medijima?

Svakako da je važna, jer novinarstvo je, kao što rekoh timski rad. Ne samo novinara u okviru jednog uredništva, već i novinara iz različitih uredništva. Pritom mislim na suradnju s tzv. »većinskim uredništvom« unutar jednog medija kao što je RTV, ali i međusobnu suradnju između novinara manjinskih redakcija, koji najbolje poznaju manjinsku problematiku. Ta međusobna suradnja je od iznimnog značaja, poglavito kada je riječ o novinarima koji izvještavaju o događanjima u hrvatskoj zajednici, zajednici koja je većinu svojih »zagarantiranih prava« ostvarila veoma teško, mnogo teže nego druge u jednom dugotrajnom procesu koji još uvijek nije završen.

HR: Nedavno se na RTV2 počela ponovno emitirati emisija Izravno, sada nešto drugačija nego prije i može se reći da je jako lijepo prihvaćena kod gledatelja. Urednice te emisije ste Vi i Anita Žanić. Kako je došlo do ideje da se ona osvježi i ponovno se počne emitirati?

Emisija Izravno osmišljena je pod tim nazivom prije mog prelaska u Televiziju Vojvodine iz Radio Novog Sada, točnije u vrijeme kada je urednik u uredništvu bio Dragan Jurakić, koji je bio prvi urednik kada je prije pet godina osnovana televizijsko uredništvo programa na hrvatskom jeziku. Sam naziv emisije upućuje da bi trebalo da je riječ o izravnom načinu prikaza određene problematike, prije svega kroz razgovor sa sugovornikom u studiju. No, s obzirom na kadrovska ograničenja, tj. nedovoljan broj ljudi u uredništvu, to je trenutačno nemoguće ostvariti. Druga prepreka za takav vid emisije jeste taj što većina sugovornika, koji bi mogli govoriti o problemima ili o aktualnim događanjima u hrvatskoj zajednici, uglavnom živi u Subotici, a ne u Novom Sadu. To bi dodatno zakompliciralo realiziranje emisije. Zato sam, u razgovoru s realizatoricom u hrvatskom uredništvu Helenom Glušicom, došla do zaključka da se mora sagledati realno stanje i mogućnosti, i napraviti, za početak, za RTV, jedan mali korak, ali veliki korak za uredništvo na hrvatskom jeziku. Osim emisije Izravno koja je odnedavno dobila novo ruho, tu je i polusatna emisija Svjetionik, koja bi trebala biti usmjerena na događanja u kulturi, a koja opet, zbog neriješenih kadrovskih problema, još nije zaživjela u pravom opsegu. U kreiranju emisije imala sam pomoć već spomenute Helene, koja u svom višegodišnjem radu u RTV-ima, ima i redateljskog iskustva, tako da su mi njene smjernice bile neophodne jer sam tek godinu dana u Televiziji Vojvodine i još se upoznajem sa specifičnostima televizijske produkcije. Ideja je bila da se u emisiju svaki puta dovede sugovornik koji bi komentirao jedan prilog o događaju koji je prethodnog tjedna izazvao najviše pozornosti. To je za sada, prekomplicirano izvesti, s obzirom da smo nas dvije koje uređujemo i vodimo emisiju, Anita Žanić i ja, istodobno angažirane i na uređivanju i prezentiranju Dnevnika (uz Gordanu Jerković), i po potrebi snimanju priloga za isti. Tako da je ta ideja odložena za neka bolja vremena, kada budemo imali pojačanje u uredništvu.

HR: Što je bila Vaša želja i namjera kao urednice, kada ste osmišljavali emisiju takvog tipa?

Prvenstveno mi je bila želja da gledateljima ponudimo nešto bolje od ostalih repriza emisija od kojih su neke snimljene i prije dvije, tri godine. Primjera radi, emisija snimljena povodom proslave Dana Bana Josipa Jelačića 2013. reprizirana je nebrojeno puta. Ta promjena je, dakako, bila i sugestija i pomoćnika glavnog i odgovornog urednika RTV-a Atile Martona, koji je svjestan kadrovskih i drugih ograničenja, bio spreman na svaki dogovor, kako bi se te promjene na što »bezbolnije« izvele, bez da trpi naš dnevni informativni desetominutni  program koji je itekako zahtjevan. Sada gledatelji mogu vidjeti priloge koje uglavnom rade naši dopisnici: Zlata Vasiljević, Josip Stantić i Dražen Štimac. Biraju se oni prilozi, koji su emitirani u Dnevniku, a koji su se istaknuli svojom aktualnošću ili kvalitetom.

HR: Koliko smatrate da su emisije takvog tipa važne za pripadnike hrvatske nacionalne zajednice, s obzirom da se u emisiji emitiraju prilozi iz cijele Vojvodine gdje žive Hrvati?

Koliko je to važno shvaćam iz vlastitog primjera. Iako već tri godine radim radijsku emisiju na hrvatskom jeziku, a kako sam zbog toga paralelnog rada u uredništvu programa na srpskom jeziku, bila ograničena isključivo na događaje u Novom Sadu, nisam ni znala koliko ima interesantnih događaja i specifičnosti vezanih za život Hrvata u različitim krajevima Vojvodine. Njihov prikaz kroz priloge je iznimno važan. Kako bismo inače saznali o brojnim oronulim križevima krajputašima u okolici Subotice, kako bi smo znali da su Karmelićani u Hrvatsku došli preko samostana u Somboru, da se u Golubincima održava tradicija pokladnog jahanja, a da u Tavankutu živi najveći broj Hrvata te da tu stvaraju svoja djela u svijetu jedinstvene umjetnice, slamarke, da tradicijski način uzgoja svinja po srijemskim šumama izumire, da je u selu Radojevu na granici s Rumunjskom nekada živjelo više plemićkih obitelji, da u Plavni postoji zanimljiv pokladni običaj kada tzv. gadne Tute idu po selu i plaše malu djecu. U prilozima Zlate Vasiljević bilo je interesantnih prikaza događanja u matičnoj Republici Hrvatskoj pa smo tako saznali o radu udruge Šokačka grana iz Osijeka te da se u Antinu održava natjecanje za najlipšu spremitu curu, a imali smo i reportažu s Maratona lađa na Neretvi. Moram pohvaliti Zlatinu angažiranost i istrajnost s obzirom na to da se u dopisništvu u Somboru, mora još puno uvjeta ispuniti kako bi profunkcioniralo na način kako funkcionira dopisništvo u Subotici.

HR: Je li po Vašem mišljenju informiranost hrvatske nacionalne zajednice na višem stupnju nego što je prije bila, misleći pored elektronskih i na pisane medije, ili bi trebalo još više raditi na tome?

Možda bi bilo najbolje da na ovo pitanje odgovorim iz svojeg kuta, točnije iz kuta Hrvatice koja je rođena Subotičanka, rođena na sjeveru Bačke, a fakultet završila u Novom Sadu gdje radi i živi. Na moju informiranost o životu Hrvata u Srbiji presudno je utjecao katolički list Zvonik, potom Hrvatska riječ, a napose i Dnevnik na hrvatskom jeziku RTV-a, bez obzira na mnoge propuste i manjkavosti koje im se od početka spočitavaju. Naravno, time ne osporavam niti umanjujem značaj drugih medija na hrvatskom jeziku, nego samo navodim svoj primjer prije nego sam i sama postala dio ekipe koja izvještava na hrvatskom jeziku. No nažalost, taj stupanj informiranosti, sigurno nemaju svi Hrvati koji žive u Novom Sadu ili mjestima u kojima slobodno možemo reći: »nije tako lako biti Hrvatom kao u Subotici«. Tako da se zasigurno na sveopćoj informiranosti hrvatskog življa u Srbiji, o njihovom postojanju, životu i opstojnosti na ovim prostorima ima još mnogo raditi. Jedan od najučinkovitijih načina za to je informiranje putem interneta, u kojem generalno svi hrvatski mediji, izuzev Hrvatske riječi i Zavoda za kulturu Vojvođanskih Hrvata, prilično zaostaju za »većinskim medijima«. Kod nas u hrvatskom programu RTV-a taj način prezentiranja medijskih sadržaja nije još u začetku, opet zbog nedovoljnog broja zaposlenih za ispunjenje toga zahtjeva. A taj zahtjev svakako jest imperativ suvremenog informiranja i vremena u kom se, kako navode medijski stručnjaci, dogodila najveća seoba ikada, a to je seoba iz realnog u virtualni svijet.

HR: Sve veći je broj priloga osim Bačke i iz Srijema. Jeste li zadovoljni time?

Zadovoljna sam, ali uvijek može biti i bolje. Kada bi to moglo, ja bih voljela da imamo dva dopisnika iz Srijema i Sombora i još nekoliko iz Subotice. Pa da imamo dopisnika iz Zemuna i drugih mjesta u kojima se češće organiziraju manifestacije vezane za običaje, kulturu i život Hrvata na ovim prostorima. No kako je to nemoguće moramo se zadovoljiti i s ovim postojećim brojem dopisnika, koji moram istaknuti, s obzirom na uvjete rada, tehničke ograničenosti i nemogućnost da budu na više događaja istodobno, sasvim korektno rade svoj posao. No nije moje da bilo koga ističem i hvalim, to je na gledateljima, a moje kolege same najbolje znaju koliko u tome uspijevaju iz reagiranja i komentara ljudi koje susreću. Dobar prilog ili prezentiranje uvijek ima odjeka i ne može proći nezamijećeno. A kolika je moć televizije kao medija govori činjenica da vas, kada se na njoj pojavljujete, zamijete i zapamte i oni »slučajni gledatelji«. Tako se dogodilo da me je na Ribljoj tržnici u Novom Sadu jedna piljarica koja govori hrvatski neusporedivo bolje od mene, jer je podrijetlom s tih prostora rekla: »Znam ja tebe, ti vodiš Dnevnik na RTV«, i poklonila mi kilogram jabuka.

HR: I na kraju razgovora, mogu li gledatelji očekivati neke nove emisije na RTV2?

Planova ima ali i otegotnih okolnosti za njihovo realiziranje, tako da sve ide mnogo sporije od onoga kako bih htjela. Najprije bi trebalo poraditi na glazbi, tj. numerama koje se emitiraju prije Dnevnika. Svakako da smo dobro upamtili kako se često »vrte« iste pjesme. No, kako nemamo glazbenog urednika, a lista koju imamo je prilično skromna, bit će potrebno u budućnosti i na tome poraditi. U planu je da polusatna emisija Svjetionik dobije novo ruho te da umjesto besomučnim reprizama taj nedjeljni termin poslije emisije Izravno, popunimo nekom kvalitetnom emisijom u neovisnoj produkciji. Zainteresiranih ima, ali da bi se to ostvarilo, potreban je kao i u svemu novac, jer sve što je osuđeno da opstaje na entuzijazmu i volontiranju, ne može biti trajno rješenje. A ukoliko bi nam tjedne polusatne emisije o kulturi i običajima Hrvata u Vojvodini, dolazile iz neovisne produkcije, to bi bilo dobro rješenje s obzirom da trenutačno, s postojećim kapacitetima, nismo u mogućnosti navedeni termin kvalitetnije popuniti.