Arhiv tekstova

Sloboda govora je pravo izražavanja vlastitih stajališta i razmišljanja, bez straha da će nas netko u tom pokušati spriječiti ili zbog toga kazniti. Naziva se i slobodom izražavanja. Poznati liberalni mislilac, britanski filozof John Stuart Mill je napisao da sloboda govora nije važna samo zato što svatko ima pravo na slobodu izražavanja, nego i zato što zajednica u kojoj živimo ima pravo čuti naša razmišljanja. U svojoj knjizi O slobodi, Mill je napisao: »Potraga za istinom zasnovana je na slobodnom nadmetanju svih ideja – i onih loših«.

Kada promišljamo o temi slobode izražavanja i u području književnosti i umjetnosti, ne može se zaobići ukazivanje na postupak nadziranja slobode izražavanja koji se zove cenzura. Taj postupak može se provoditi od uništavanja za vlast nepoželjnih umjetničkih djela, pa do zabrane distribucije ili prikazivanja takvih djela. Primjera je mnogo. Tako su književnu cenzuru u današnjem smislu uveli crkveni koncili, kao primjeri spominju se Prvi nicejski koncil 325., te koncil u Efezu 431., zabranom određenih tekstova, koji su se smatrali heretičkim spisima. Poznat je slučaj Indexa librorum prohibitorum, koji je papa Pavao IV. objavio 1589. godine, kao popis djela koja vjernici nisu smjeli čitati, a poznato je i kako su vođe Francuske revolucije 1789., proglasili potpunu slobodu misli i tiska, ali je odmah Direktorij uveo preventivnu cenzuru.

Kada se spomene postupak cenzure, većina nas odmah pomisli da je cenzura u »novije« vrijeme bila svojstvena samo autoritarnim državnim sustavima, nacističkom i komunističkim režimima, ali cenzura se provodila spram književnih i umjetničkih djela i u demokratskim sustavima. U današnjem smislu takva cenzura ne postoji u tzv. zapadnim državama, ali postoji i dalje u raznim diktaturama, policijskim državama ili gdje su još na vlasti komunistički režimi.  

Iako se cenzura u području književnosti i umjetnosti čini kao davna prošlost u Europi, kao i u nastalim državama nakon raspada SFRJ, veliki broj građana je uznemirila vijest o masakru u uredništvu satiričnog lista Charlie hebdo, a ta je tragedija izazvala i brojne polemike glede slobode izražavanja. Čak do pitanja dokle seže ta sloboda i postoje li granice u tome?

 

Snažne, mutne bujice

 

O karakteristikama aktualne produkcije u ovome području, te o poziciji književnosti i umjetnosti u suvremenom društvu, ali i medija, kao jednog dijela šireg kulturnog konteksta, razgovarali smo s književnikom i direktorom subotičke Gradske knjižnice, Draganom Rokvićem.

»Brzim, čak bih rekao iznenađujućim, orkanskim tempom razvoja elektroničke tehnologije i pojavom interneta i novih tehnologija, stvaraju se potpuno nove okolnosti i nove umjetničke forme, dok se stare forme stvaralaštva iznenađujuće brzo oslobađaju prirodnih, pa i često nametnutih prepreka, što je s aspekta umjetničkog stvaralaštva svakako dobro. Nije međutim dobro, to što se na tržištu tiskane riječi odjednom pojavila prava poplava listova, časopisa, više brošura, nego temeljito osmišljenih knjiga, a u novinarstvu je počela potpuno dominirati tzv. ‘žuta štampa’. Mnogi se slažu da je u tom galimatijasu izgubljen u klasičnom smislu njegovan mit o Gutembergovoj galaksiji, dok je proces razaranja započet kod nas formalnim uvođenjem neoliberalizma i zakonitosti merkantilizma.

Promjene evidentiramo u svim oblastima umjetničkog stvaralaštva, na primjer, u teatru je stiglo vrijeme jednog novog teatarskog izazova, do teatra skoro bez riječi, već je sve u zagonetnim znakovnim sustavima. Veoma često mudrom čovjeku ostaje samo da spokojno zatvori svoju knjigu i za sobom tiho zasuče vrata Doma svoga«, kaže Dragan Rokvić, a razgovor smo nastavili o tome, je li umjetnost postala »bezopasna« spram vladajućih struktura i može li danas i ubuduće umjetnost opstati i imati smisla, ako nije »angažirana« u određenim društvenim kontekstima?

»U proteklom vremenu mnogo toga se promijenilo. Stjecajem dramatičnih okolnosti, rata i vječne ekonomske krize, kojoj se kraj ne vidi, usprkos etabliranom optimizmu,  došlo je i do ne baš jasne bifurkacije: iz istog izvora koji su gore navedeni, tijekom svih ovih godina, u more plebsa slijevale se mutne, otrovne, lažima, klevetama, podlim uvredama i kvazi-političkim silnicama snažne bujice. Danas je sasvim jasno da se iz tih naplavina – bez obzira na našu  distanciranost – mi nikada nećemo iskobeljati iole čisti. Na drugoj strani, k slivu mora bistrih duhovnih vrijednosti – pritoke su daleko skromnije, odnosno mislim da je u tom smislu umjetnost potpuno bezopasna spram ‘vladajućih struktura’.«

Glede nedavne tragedije, terorističkog napada na francuske novinare i karikaturiste satiričnog lista Charlie hebdo, Dragan Rokvić je kratko odgovorio: 

»Ovo je jedno u nizu političkih ubojstava. Došlo je vrijeme kada je više nego neophodno da se politički apsurdi zaustave odmah i bezuvjetno, a da se oni koji atakuju na slobodu kazne.«

 

Razlika između uvrede i prijetnje

 

I što još reći o tragediji Charlie, nakon masakra karikaturista?

Karikaturisti Charlija su zaista bili često uvredljivi, o čemu se možemo uvjeriti na internetskim stranicama. E sad, ako pravimo komparaciju spram američkog odnosa prema slobodi izražavanja, on je zasnovan na stavu da uplitanje države u razdvajanje prihvatljivog od neprihvatljivog mišljenja vodi k ukidanju slobodne rasprave u društvu. Opet, i u Europi argumenti glede slobode govora zasnovani su na razumnom odnosu prema toj slobodi. Što to konkretno znači? Zakoni variraju, ali su svode na jednu ideju, a to je da »kritika neke ideologije, uključujući i vjersku, koliko god bila bespoštedna, nije isto što i poticanje mržnje prema nekom narodu ili pojedincima, jednostavno rečeno, zakoni protiv govora mržnje zasnovani su na činjenici da između uvrede i prijetnje postoji ogromna i jasna razlika«, napisao je novinar Adam Gopnik u tekstu koji je koncem siječnja objavljen u The New Yorkeru.

Iz  toga proizlazi da zakon može razlikovati prijetnju od uvrede, a za to su ljudi izmislili postojanje suda. Možda je čak masakr u redakciji Charlie hebdoa nanio najviše štete raspravi o cenzuri slobode izražavanja.

A cenzure nikada nije »manjkalo«, primjerima nikad kraja.

Podsjetimo se među brojnim primjerima cenzure onih iz ne tako davne prošlosti, kao što je zabrana filma Zlatno doba (1930.) Luisa Bunuela u Francuskoj, a ta zabrana je trajala do 80-tih godina prošloga stoljeća, pa do zabrane određenih brojeva filmova snimljenih u Jugoslaviji u periodu između 1963. – 1973., u razdoblju jugoslavenske kinematografije koje je nazvano »crni talas«, o čemu možete više pročitati u istoimenoj knjizi Bogdana Tirnanića, a fatvu – smrtnu presudu za pisca Salmana Rushdieja izrekao je nekadašnji iranski vjerski vođa Ruhollah Khomeini 1989., nakon objavljivanja njegovog romana Satanski stihovi.

 

Sloboda ima visoku cijenu

 

O ovoj temi slobode izražavanja razgovarali smo i s književnikom Ilijom Bakićem koji naglašava kako je sloboda ideal, pa je nema u stvarnosti, a koliko je svaki umjetnik (ne)slobodan zavisi od njega samog, ali i od društva-države u kome stvara. 

»Ukoliko se djelo kreće u granicama ‘pristojnosti’, ‘bogobojažljivosti’ i ‘državobojažljivosti’, umjetnik neće imati problema s okruženjem. Ako uznemiri sujetu pojedinca, može očekivati da će se taj s njim obračunati fizički ili preko državnog sustava. Budu li povrijeđene institucije sustava, one će reagirati... Neka su društva tolerantnija, neke epohe liberalnije, neke civilizacije otvorenije – ovo je, naravno, izrečeno na temelju povijesti i trenutačne stvarnosti Zapadne civilizacije, kojoj, htjeli ili ne, pripadamo«, kaže Bakić i navodi kako ni Zapadna civilizacija nije oduvijek bila popustljiva. 

»Njeni predstavnici, država i njen aparat, kao i religija i njen aparat, nikad nisu voljeli umjetnike koji bi se drznuli predstaviti ih bez aureole koje sebi pripisuju, pa su neblagorodne umjetnike ‘častili’ svakovrsnim kaznama, od najstrožih do blagih, od brzih do sporih i dugotrajnih, od onih koje su se ticale umjetnikove fizičke egzistencije, do uništenja njegovih djela. 

Podsmijevati se bogovima, kraljevima, političarima, bogatunima, generalima i drugim moćnicima, nije ‘zdravo’ za umjetnika. Stvaranje na temu ‘privatnih poroka i javnih vrlina’, neće ni jednom umjetniku donijeti samo pohvale. Ozlojeđeni će tražiti zaštitu sebe, morala i religijske dogme; s druge strane, oponenti ozlojeđenih će djelo koristiti za svoje namjere. Umjetnik će, pak, ispaštati. 

Ipak, što je umjetnik i koja prava sebi prisvaja –  pitanje je bez jednog odgovora. Osim prava, postoje i odgovornosti, pa i posljedice čina koji umjetnik preuzima. Sloboda ima visoku cijenu. Danil Harms je to iskusio.« 

U prošlim vremenima imali smo mnogo primjera  cenzure u području umjetnosti, a danas se čini da te cenzure u demokratskim sustavima nema. Pitao sam Iliju Bakića je li to točno? 

»Cenzura, kao tečevina Zapadnog legalizma je jedan način za ‘obranu’ društva-države, od ‘problematične’ umjetnosti. I dan-danas, pojedine države imaju spiskove djela koja nisu dostupna masama. O ovom se zaista rijetko javno govori. Navodno i crkve i dan-danas imaju spiskove nepoželjnih knjiga. Mnoge knjižnice imaju tajne spiskove knjiga koje se ne izdaju korisnicima, iako postoje u fondovima – u ovo se uvjerio i Ray Bradbury, američki pisac, a na slučaju njegovog romana Fahrenheit 451 koji govori o društvu koje spaljuje knjige. Spaljivanje knjiga je uvijek moderno sredstvo eliminiranja; nacisti su pravili bakljade na kojima su spaljivane knjige, a u SAD su spaljivali knjige Wilhelma Reicha. Sudilo se i piscima zbog nemorala, – primjerice, Flaubertu zbog Gospođe Bovari, Vijanu zbog romana Pljuvat ću na vaše grobove. U Jugoslaviji je, između dva svjetska rata, zabranjen strip o Miki Mausu, jer je cenzor prepoznao insinuacije na položaj kralja.

Socijalisti su ‘omiljeni’ primjer zapadnih demokrata kada su u pitanju cenzura i maltretiranje nelojalnih umjetnika, a pri tome ‘zaboravljaju’ vlastite primjere. U SFRJ su zabranjivane knjige, filmovi, kazališne predstave. I strip je cenzuriran; zabranjena je epizoda Alana Forda u kojoj Grupa TNT sreće Tita! Gramofonske ploče u radio-stanicama su grebane, kako se neke pjesme ne bi mogle emitirati. Mašta cenzora nije imala granica, ali ni precizne kriterije za zabrane. U slučaju nedoumica, najbolje je bilo zabraniti, jer, opće je poznato, umjetnici i umjetnost su nešto sumnjivo i opasno, pa je bolje spriječiti ‘na vrijeme’.

Danas cenzura kao institucija službeno ne postoji, ali to ne znači da je nema. Sada je skrivena i perfidnija. Kao ni ranije, a ni ubuduće, vlast-crkva-centri moći ne trpe da ih netko proziva ili sumnja u njih, ‘uznemirujući’ time podanike. Mada, imajući u vidu kako su mase konzumenata sve inertnije, pitanje je može li ih bilo kakva umjetnost dotaći.«

Stranice i stranice našeg tjednika mogle bi ispuniti riječi o ovoj temi, no, na koncu samo ću na kratko navesti riječi kanadskog pisca Johna Ralstona Saula: »Sve što pisci rade je zrcalo u kome se svi ogledaju.«