Arhiv tekstova

Prikupljajući materijal za tekst o rekonstrukciji Crkve Ime Marijino u Stanišiću  prelistala sam i povijesne podatke o obitelji baruna Redla koji je izgradio crkvu. Nije ta obitelj nepoznata među Somborcima, ali ono što uglavnom znaju odnosi se na to da su »neki baruni Redl bili vlasnici kaštela u Rastini«. I tu cijela priča, za prosječnog Somborca, staje. A treba znati da je obitelj baruna Redla podigla i kapelu Svetog Ivana Nepomuka u Somboru, crkvu Ime Marijino u Stanišiću, da je barun Redl sudjelovao u postavljanju kamena temeljca za crkvu Svetog Trojstva u Somboru. A sve ovo pišem, jer na ovom primjeru želim pokazati koliko zapravo malo znamo o povijesti svog grada i bliže okolice. Razmišljam,  možda bi u okviru nekog od izbornih predmeta kojih danas u školama ima nekoliko učenici trebali izučavati povijest svog kraja, da se upoznaju sa znamenitim osobama koje su tu živjele, da umjesto Obedske ili Carske bare prvo obiđu Gornje Podunavlje, Monoštor i vide kako se prave drvene klompe, ceker od rogoza, kako se potkiva konj...

 Iz Stanišića me put dalje odveo do Kruševlja, mjesta u kome je nekada živjelo i tisuću ljudi, mjesta koje je imalo svoju tvornicu, školu, željeznički kolodvor, crkvu. Danas je tu tek ostalo nekoliko kuća, a od katoličke crkve ni kamen na kamenu. Zašto ne znati nešto i o tome? Od Kruševlja uzana cesta dalje vodi do Gakova, a odatle prečica ka Bezdanu kroz tisuće hektara oranica. Kako bi njive štitili od vjetra i erozije zemljišta osamdesetih godina prošlog stoljeća podignuti su vjetrozaštitni pojasevi. Tim pionirskim projektom od prije nekoliko desetljeća dičili su se Somborci, a kao primjer pokazivan je studentima Šumarskog fakulteta. Nažalost danas ostalo malo za diku i hvalu. Gledam zaštitni pojas  kod Gakova, više ga nema nego što ga ima, a tragovi nekontrolirane sječe, da ne kažem krađe, vidljivi sa svježim panjevima. Sjeti me ovo i na razgovor od prije nekoliko godina s članovima tima koji su bili zaduženi za podizanje novih zaštitnih pojaseva o tome kako je u Stanišiću posječeno dva kilometra zaštitnih drvoreda, kako je u Gakovu ostalo tek desetak postotaka od nekadašnje zaštite. Čemu onda sadnja novih vjetrozaštitnih pojaseva, početa krajem  prošle godine u ataru Rastine? Zar ne bi trebalo prvo uraditi nešto da se, za početak otkriju i kazne oni koji nekontrolirano uništavaju postojeću zaštitu, pa tek onda da se sadi novo drveće? Možda jednostavnog načina i ima, jer samo koji kilometar dalje u ataru Bezdana ni traga od divlje sječe u vjetrozaštitnom pojasu.