Arhiv tekstova

Prošlog tjedna u dvorani HKC Bunjevačko kolo premijerno je prikazan film Rajka Ljubića Svatovski običaji Hrvata Bunjevaca. Nekoliko stotina gledatelja s oduševljenjem je pratilo dokumentarnu priču o već pomalo zaboravljenim nekadašnjim običajima sklapanja brakova, ispričanu sjećanjima nekoliko žena i vjerno rekonstruiranim igranim sekvencama. Kako je uopće došlo do snimanja ovog, za očuvanje kulturne baštine Hrvata Bunjevaca, izuzetnog vrijednog filma i što je sve prethodilo njegovom nastajanju, upitali smo njegovog autora i redatelja.

U kojoj mjeri vidite važnost i vrijednost filma Svatovski običaji Hrvata Bunjavaca za očuvanje kulturne baštine s ovih prostora?  

Nažalost očuvanje kulturne baštine je danas već postalo otrcanom temom jer se ovom tematikom već svi bave kroz velike riječi, a zbilja malo tko radi na konkretan način. I malo tko razumije što sve treba raditi na pravom očuvanju kulturnih vrijednosti iz prošlosti. Opet, ono što ja radim je također nastojanje očuvanja baštine Hrvata Bunjevaca u ovim krajevima, jer, iako nisam Hrvat Bunjevac nego Hrvat, osjećam njihovu zapostavljenost kroz cijelu povijest postojanja medija i na ovaj vizualni način sam sebi dao zadaću i pokušati je sačuvati za buduća pokoljenja.

Film, kao jedan od najjačih suvremenih medija, ima moć bližeg, bržeg i konkretnijeg prikazivanja svoje tematske odrednice. U čemu je njegova konkretna prednost u odnosu na druge medije?

Osobno mi se čini kako je film trenutačno najpovoljniji medij za očuvanje kulturne baštine jer predstavlja zorni prikaz običaja, nošnji, ponašanja i gestikulacije, te svega drugog što ide uz određenu tradiciju. Slikom i riječju se sve može uraditi i pokazati vjerno kako je to nekada stvarno i bilo. Na taj način se i mlade generacije mogu praktično obučavati, vizualno sagledavajući sve detalje vezane uz određeni običaj.

Koliko je danas teško praviti dokumentarni film s vremenskim otklonom od pedeset i više godina? 

Svaki film koji se bavi nekom prošlošću je jako teško napraviti, jer prije svega sve to zahtijeva mnogo novaca. Treba prikupiti sve elemente koji se dotiču prošlosti, a njih danas gotovo da i nema, s druge strane teško je jer sve manje ima ljudi koji imaju precizna saznanja i sjećanja o toj prošlosti. Konačno sve je manje autentičnih prostora i rekvizite iz starih vremena i sveukupno govoreći jako je teško sve to objediniti da bi se vjerno evocirala prošlost.

Što je sve, od pripremnih radnji do završnih sekvenci, pratilo nastajanje filma Svatovski običaji Hrvata Bunjevaca?

Prvo je trebalo donijeti odluku, jer sam znao kako Grgo Piuković već godinama ima želju napraviti film o svatovskim običajima, međutim nikada se nisu poklopile moje i njegove želje da to uradimo. Pa smo se ovoga puta, preko njegove kćeri Jelene Piuković, uspjeli dogovoriti i sporazumjeti.

Obitelj Piuković se potom izuzetno angažirala u prikupljanju potrebite povijesne građe, pripremi nošnja i svega bez čega ovaj film ne bi mogao nastati, za što im iskazujem golemu zahvalnost. Animirano je više od trideset ljudi voljnih za sudjelovanje u snimanju filma, što danas uopće nije jednostavno, potom su svi oni na autentičnim lokacijama upoznati s tematikom filma, pripremljeni za svoje uloge i tek tada smo mogli započeti sa snimanjem. Jedna velika priprema je prethodila  prije nego što smo uključili kameru, osobito kada se radilo o snimanju igranih dijelova ovoga u biti dokumentarnog filma.

Pored svih svojih prednosti film je ipak najskuplji medij. Kako ste uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju cijeloga zamišljenoga projekta?

Prvo smo konkurirali za sredstva na natječaju 2013. godine, pa nismo ništa dobili. Koncem prošle godine smo ipak dobili neke sitne novce od grada Subotice, preko naših posrednika, kojima se ovim putem zahvaljujemo, ali ta suma je bila vrlo skromna. Da bi realizirali film, morali smo uložiti svoj entuzijazam i sva moguća osobna sredstva – od novčanih pa sve do tehničkih, materijalnih i svega drugoga bez čega ova lijepa tema ne bi mogla biti adekvatno i vjerodostojno prikazana.

Na koncu, film nose isključivo ženske naratorice. Zbog čega nema ni jedne muške osobe pred vašom kamerom?

Žene su oduvijek prednjačile u očuvanju svih narodnih običaja, jer su one same po sebi mnogo više  sklonije njegovanju kulturne baštine. Muškarci su, s druge strane na takve teme uvijek pomalo »svezani«, izuzev kada trebaju svjedočiti o vremenima koja su bila teška, kada su bili proganjani od vlasti i sl. I zato kada su u pitanju stvari vezane uz domaćinstva, folklor i sve drugo što je blisko čuvanju narodnih običaja, muškarci stvar prepuštaju ženama. A pokazalo se kako one to zbilja odlično rade.