Arhiv tekstova

Zavod za kulturu Vojvodine osnovan je 2003. godine odlukom Skupštine AP Vojvodine s ciljem da njeguje i promovira suvremene kulturne strategije, istražuje mogućnosti primjene i razvoja novih kulturnih modela u Vojvodini, umrežava postojeće institucije kulture i afirmira multikulturalnost kao privilegiju našeg konteksta. U tom kontekstu, ova institucija provodi istraživanja u oblasti kulture ali i stimuliranje suvremene umjetničke produkcije u pokrajini putem realizacije projekata koji obuhvaćaju menadžment u kulturi, kulturnu produkciju, kulturni turizam, organiziranje kulturno-umjetničkih događanja, prezentacije, informacijsko-dokumentacijske djelatnosti, nove medije, stručna usavršavanja i obrazovanje u kulturi i umjetnosti. O radu ZKV-a, sudjelovanju kulturnih stvaralaca iz nacionalno-manjinskih zajednica, pa tako i vojvođanskih Hrvata, u njihovim projektima, kao i o suvremenoj umjetničkoj produkciji u AP Vojvodini, razgovarali smo s ravnateljem Zavoda Vladimirom Kopiclom.

HR: Jedna od aktivnosti institucije na čijem ste čelu je promoviranje kulture i jezika nacionalnih i etničkih zajednica u AP Vojvodini. U kolikoj su mjeri ustanove, poput Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, udruge te pojedinici iz zajednice vojvođanskih Hrvata uključeni u projekte i programe ZKV-a?

Vojvođanski Hrvati su uključeni na svim razinama, od prezentacija kulture Vojvodine koje organiziramo u regiji i europskim centrima kao što su Bruxelles, gdje smo nosili brojna izdanja tiskana ili dostavljena nam od strane Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, ili Ulm pa do manje vidljivih ali također značajnih formi kao što su sudjelovanje na festivalima amaterskog stvaralaštva u područje kazališta, glazbe, folklora, književnosti... Naravno, tu je i bogata suradnja s kreativnim pojedincima, poput Tomislava Žigmanova, koji redovito piše za naše znanstvene časopise i zbornike, tematizirajući kulturno-politička pitanja ili obnarodujući svoje sasvim singularne stvaralačke poetike. 

HR: Zavod ostvaruje međunarodnu suradnju sa subjektima kulture u Republici Hrvatskoj, čega su rezultat manifestacije poput Dana Vojvodine u Istri i Dana Istre u Vojvodini ali i druga gostovanja umjetnika. Koliko ste zadovoljni razinom te suradnje i što na tom planu možemo ubuduće očekivati?

Zadovoljni možemo biti još otkako je taj značajan vid ukupne međunarodne i regionalne suradnje ustanovljen, a u posljednje dvije sezone i zadovoljniji. Zašto? Pa zato što je u dogovaranje suradnje s Istarskom županijom Zavod ušao potpunije, ugovarajući je direktno s istarskim kulturnim institucijama i manifestacijama kao što su Međunarodni sajam knjiga u Puli ili Istarska kulturna agencija. Tako obostrano imamo više mogućnosti da jedni drugima zaista pokažemo najbolje od onoga što imamo i znamo pa i da iskažemo neku konkretnu želju, zadovoljimo neku potrebu itd. Recimo, nama su lane Istrani, na naš prijedlog, pokazali kako su realizirali svoje projekte u području kreativnih industrija uz potporu EU, što nama Vojvođanima mahom tek predstoji. A mi smo njima pomogli da na spomenutom sajmu knjiga u Puli imaju prvu ligu ovdašnje književnosti na okupu uz niz uspjelih prezentacija, tematskih razgovora, dobrih veza. Tako će se i nastaviti. Početkom veljače u gostima nam je bila ravnateljica Istarske kulturne agencije Aleksandra Vinkerlić, i tada smo razmatrali okvirni termin i moguću strukturu ovogodišnjeg gostovanja umjetnika i kulturnih djelatnika iz Vojvodine u Istri. Zasad je okvirno dogovoreno da se to gostovanje Vojvođana u nekoliko gradova Istre dogodi u listopadu 2015., sa središtem u Puli, i da okosnica naše programske ponude budu glazbeni i filmski događaji, uz eventualno neki manji likovni, književni, performerski ili teatarski. O imenima nije uljudno pričati dok nema konačnog dogovora, ali sigurno će to biti dobro ukomponiran tim sastavljen od vrsnih, danas aktualnih stvaralaca.

S druge strane, i mi smo se zanimali za najnoviju kulturnu ponudu Istre u istim sferama stvaralaštva, tako da je moguće da jedna međunarodna teatarska koprodukcija, Božanstvena komedija uz većinsko sudjelovanje TOFE iz Pule i Rubikona iz Rijeke, već ove godine gostuje na novosadskom INFANT-u. To nam obostrano nije obveza u 2015. godini, ali, eto, radimo i na tome.

HR: Cilj Zavoda je da, između ostalog, »afirmira multikulturalnost kao privilegij našeg konteksta«. Kažite nam nešto više o postignućima ZKV-a na tom planu? 

Multikulturalnost nije ni opipljiva stvar ni samo teorija. Ma koliko se planetarni dometi multikulturalizma ovih dana dovodili u pitanje, mi ne živimo u jučer projektiranom i proglašenom multikulturalnom ambijentu već je on odavno jedna od inspirativnijih odlika vojvođanske stvarnosti. I to ona koja naročito u kulturosferi nalazi sjajan, umnogome neponovljiv izraz. U Zavodu za kulturu Vojvodine izlaze dva časopisa od značaja za održanje i razvoj takvog vrednosnog i društvenog konteksta – Interkulturalnost i Most pa ih je dovoljno čitati da vidite što radimo. Uz to, dodat ću da smo ove godine, između ostalog, objavili opsežno izdanje izabranih pjesama Ottóa Tolnaija, kao i nove pjesme Pavela Gataiantua, dvojezično, na srpskom i ruskom, a da to nismo činili da bi nas zvali multikulturalistima već da podržimo vrijednosti i podijelimo ih s drugima. Vjerujem da to tako i treba raditi, a ne po nekom jasnom diktatu iz bilo kakvog nejasnog komiteta ili priručnika, što se većini kreativnih ljudi inače ne bi dopalo.

HR: Kako ocjenjujete prilike glede suvremenog umjetničkog stvaralaštva u Vojvodini? S obzirom na vaš uvid, koje biste autore, projekte, pa i ustanove, izdvojili kao posebno zanimljive?

Odlični smo, a to smo nedavno lijepo pokazali pa tako bili i prihvaćeni, na prezentaciji kulture Vojvodine tijekom Otvorenih dana europskih regija u Bruxellesu. Ono što danas na sceni radi András Urbán u Subotici i drugdje, što sklada Aleksandra Vrebalov u New Yorku, što pišu László Végel ili Slobodan Tišma, kao i ono što je nekad radio Slavko Matković, a danas Bálint Szombathy – vrh je ne samo naše nego i europske pa i svjetske scene. Institucije nam još pomalo škripe, ali je ono što postižu Muzej suvremene umjetnosti Vojvodine, Galerija Matice srpske, a sad već i naš Zavod i još poneki, ne samo ohrabrujuće nego i vrlo konkurentno, najšire gledano. A bez te konkurentnosti više u kulturi posla nema. Inače bismo mogli pjevati sami sebi, što bi se brzo svelo na to da samo šapućemo.

HR: Zavod za kulturu Vojvodine je u 2013. godini radio istraživanje kulturnih potreba građana Vojvodine. Ukratko, do kakvih se rezultata došlo u ovom istraživanju?

Ne baš do nekih senzacionalnih. Potvrdilo se, recimo, da festivalska paradigma još uvijek ima mnogo pristaša, da ljudi ne primaju s radošću nestanak kina i posvemašnju komercijalizaciju nekad posvećenih prostora kulture, da je mladima potrebno više njihovoj afirmaciji namijenjenih i odgovarajuće opremljenih mjesta itd. Za većinu dobivenih odgovora moglo bi se reći da su mogli biti i očekivani. To naravno ne treba razočarati. Naprotiv, to nam pokazuje da je interes za kulturna dešavanja u Vojvodini izuzetno živ, uz to aktivan, što i nas post-kulturtregere obvezuje da činimo više na tom post-u i da nikakav kulturnopolitički menjševizam zarad tzv. okolnosti nipošto ne prihvaćamo niti na njega pomišljamo.

HR: Koliko mi ovdje u Vojvodini, imajući u vidu institucionalne i ljudske resurse te financijske okolnosti, pratimo europske kulturne standarde? Što ZKV čini u tom području?

Upravo smo po europskoj metodologiji i standardima izveli i dovršili pa zatim u knjizi objavili projekt koji analitički pokazuje da bismo u Vojvodini više desetina napuštenih ili zapuštenih objekata  značajne kulturnopovijesne i druge vrijednosti relativno lako mogli preformulirati u produktivne i isplative centre kreativnih industrija. Sama činjenica da smo to izveli sa skromnim sredstvima, a u rekordnom jednogodišnjem roku, sa svega tročlanim timom stručnjaka i uz suradnju lokalnih samouprava, svjedoči da resursno vrlo dobro stojimo. Jedino ljudima treba povjeriti da rade nešto izazovno i što očigledno vodi nekom dostižnom cilju, od koga ćemo koliko sutra vidjeti jasnu korist, ma kako to zvučalo. Jer, ako ćemo se držati samo provjerenih, vječnih kulturotema od kojih nema ni glavobolje ni lijeka, e tada nam ni najviši europski standardi od pomoći biti neće.