Arhiv tekstova

Na sjednicama Hrvatskog nacionalnog vijeća, u ovdašnjim medijima na hrvatskom jeziku, na društvenim mrežama (posebice u izbornoj kampanji), ali i u neslužbenoj komunikaciji, mogu se čuti različita stajališta o uređivanju poslova unutar hrvatske zajednice, pa tako i o HNV-ovoj politici financiranja udruga. Naime, poznato je kako Vijeće od 2011. godine putem natječaja izdvaja 2 milijuna dinara za programe četrdesetak hrvatskih udruga. Osim toga, HNV u području kulture podupire i dvije regionalne manifestacije koje okupljaju veliki broj udruga i koje su od posebnog značaja za zajednicu – Srijemci Srijemu i Šokci i baština, za što će ove godine biti izdvojeno 1,2 milijuna dinara. Zbirno, to je 3,2 milijuna, odnosno 15,6 posto ovogodišnjeg proračuna Vijeća.

Činjenica je da kod gotovo svake raspodjele sredstava ima onih nezadovoljnih. Oni tvrde kako vodstvo Vijeća dijeli udruge na »podobne i nepodobne«. A u pogledu mišljenja kako bi ova potpora trebala izgledati ona se kreću od toga da bi natječajna suma trebala biti veća, preko ideje da bi trebalo davati više sredstava manjem broju udruga (jer se ovako ukupna suma previše disperzira), do razmišljanja kako bi se tim sredstvima trebale uposliti jedna ili dvije osobe koje bi radile kao projekt menadžeri u službi udruga, ali i samoga Vijeća. 

Vijećima je zakonom dana mogućnost (su)financiranja programa i projekata programa u zajednici, pa tako i udruga, ali ona, prema tumačenju stručnjaka, nije obvezujuća. Isto tako, zakonski nije precizirano koliko sredstava trebaju izdvajati za koju oblast manjinske samouprave. Tako u praksi od zajednice do zajednice imamo različite politike financiranja, pa tako i potpore udrugama. 

Iskustva Slovaka

 

I Slovačko nacionalno vijeće (SNV) podupire vlastitim sredstvima projekte u toj zajednici pa tako i one slovačkih udruga kojih ima sedamdeset. Tajnik SNV-a Ladislav Čanji kaže kako je lani za kulturu, u što spadaju djelatnost i manifestacije većine njihovih udruga, izdvojeno blizu 8 milijuna dinara, odnosno nešto blizu 30 posto ukupnog proračuna. Prijedlog raspodjele ovih sredstava prema proritetima sačinjava Odbor SNV-a za kulturu.

»Vijeće upućuje javni poziv svim subjektima u kulturi da se jave sa svojim projektima. Pri Odboru za kulturu djeluje devet povjerenstava (za kazališnu, glazbenu, likovnu, nakladničku djelatnost…) čiji su članovi stručnjaci iz tih oblasti. Lista prioriteta se prvo određuje na razini tih povjerenstva te potom objedinjuje na razini Odbora. Taj prijedlog onda ide na Izvršni odbor SNV-a, a konačnu odluku donose vijećnici SNV-a. Primjerice, među prioritete spadaju manifestacije za koje je nacionalno vijeće donijelo odluku da su od posebnog značaja za slovačku nacionalnu manjinu. Svake godine se određuju i prioriteti u kapitalnim investicijama kojima se rješava pitanje infrastrukture objekata – rekonstrukcija domova kulture, sjedišta kulturno-umjetničkih društava, kazališta i slično«, kaže Čanji dodajući kako SNV od ove godine planira sredstva udrugama raspodjeljivati i putem natječaja. 

 

»Kudizacija« namjesto strategije

 

Član Odbora za kulturu Rusinskog nacionalnog vijeća (RNV) Miroslav Keveždi kaže kako to vijeće financijski podupire rad udruga, kojih u toj zajednici aktivno djeluje dvadesetak. Odluku o raspodjeli sredstava udrugama kulture donosi Odbor RNV-a za kulturu, bez natječaja. Ove je godine proračunom Vijeća za resor kulture predviđeno 1.715.000 od oko 12 milijuna ukupnih sredstava u kasi RNV-a (15 posto). 

Keveždi ipak upozorava na manjkavosti politike kojom se, kako napominje, većinom financiraju manifestacije udruga. »Sredstvima Vijeća se uglavnom financiraju manifestacije, a ove opet organizuju KUD-ovi, tako da posredno skoro sva predviđena suma ovdje ode KUD-ovima. Izuzetno sam kritičan prema ovakvoj situaciji koju nazivam ‘kudizacija’, jer umjesto da vijeća imaju strategije i planove koje će dosljedno provoditi i realizirati, oni sredstva prebacuju na niže i manje kvalificirane razine, koje rade po svome, amaterski. Ovime politička većina u vijeću zapravo kupuje potporu s lokala, a za uzvrat ne provodi važne projekte za manjinu«, smatra Keveždi. 

 

Zakonski okvir

 

Prema Zakonu o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, vijeće sredstva može koristiti i »za financiranje ili sufinanciranje programa i projekata u području obrazovanja, kulture, obavještavanja i službene uporabe jezika i pisma«, te s tim u svezi podupirati i rad udruga. Iako je ta mogućnost otvorena, vijeća to zakonski nisu u obvezi i činiti, kaže za HR Goran Bašić iz Centra za istraživanje etniciteta. »Koliko je meni poznato, nigdje nije propisano moraju li nacionalna vijeća odobravati sredstva za udruge građana. Dakle, u tom slučaju ne moraju. Ipak, poznato mi je da neka nacionalna vijeća raspisuju natječaje potpore udrugama ili sastavljaju spisak prioriteta i udruga s kojima će ostvarivati neke od djelatnosti u vezi sa kulturnom autonomijom«, kaže Bašić.

Ni proporcija raspodjele sredstava po područjima zakonski nije precizirana, iako bi osnova za to, po mišljenju našeg sugovornika, mogla biti odluka resornog ministarstva o financiranju na godišnjoj razini. »Odlukom o financiranju za 2015. godinu svako je nacionalno vijeće dobilo točan iznos sredstava po područjima, dakle toliko i toliko za obrazovanje, toliko i toliko za kulturu, toliko i toliko za informiranje, službenu uporabu jezika. Trebalo bi da se u skladu s tim raspoređuju sredstva. Međutim, ne znam je li tako i prati li to tko ili ne. Mislim da ne prati«, dodaje Bašić .

 

Kriteriji za proračun

 

Inače, za djelatnost nacionalnih vijeća sredstva se izdvajaju iz državnog proračuna, proračuna AP Vojvodine (ukoliko im je sjedište na tom teritoriju) i na temelju odluka jedinica lokalne samouprave u kojima neka nacionalna manjina ostvaruje 10 posto u ukupnom stanovništvu ili je jezik nacionalne manjine u službenoj uporabi. Sredstva iz proračuna Republike Srbije raspoređuju se na osnovu Zakonom utvrđene proporcije i kriterija: 30 posto u jednakim iznosima svim registriranim nacionalnim vijećima u Republici Srbiji, a 35 posto srazmjerno broju pripadnika nacionalne manjine i 35 posto prema ukupnom broju ustanova te nacionalne manjine u području kulture, obrazovanja, obavještavanja i službene uporabe jezika i pisma i obujmu aktivnosti tih ustanova. Postupak financiranja se bliže uređuje Uredbom o postupku raspodjele sredstava iz proračuna Srbije za financiranje rada nacionalnih vijeća u kojoj je preciziran sustav bodovanja, odnosno utvrđeni su kriteriji u četiri područja nadležnosti i mjerila uz kriterije. 

Imajući u vidu ovakav kriterij, jasno je da je hrvatska zajednica proračunski u nepovoljnijem položaju u odnosu na zajednice s razvijenijom infrastrukturom kulturne autonomije (Mađari, Slovaci, Rusini, Rumunji). Usporedbe radi, Rusini imaju tri profesionalne ustanove kulture, Slovaci osam (Zavod, kazalište, tri knjižnice, muzej, dvije galerije), kod Mađara je taj broj još veći, dok Hrvati imaju samo jednu – Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. 

 

Specifičnosti zajednica

 

Kao što je vidljivo, u praksi postoje različite politike financiranja udruga kulture od zajednice do zajednice, što i ne čudi s obzirom na specifičnosti svake od njih (od brojnosti, dužine manjinskog statusa koja implicira razvijenost kulturne infrastrukture, stupnja utjecaja na državna tijela koja donose odluke...). Hrvati i Rusini su po procentu izdvajanja slični, Slovaci pak izdvajaju više. Odgovornost za učinkovitost ovakvih politika snose kreatori prijedloga proračuna Vijeća, ali i vijećnici koji glasovanjem donose odluku o sudbini toga novca. Čini se da bi politike financiranja, iz perspektive planiranja, trebale biti i predmetom kulturne strategije svake od manjina, pa tako i Hrvata u Srbiji, gdje je ovaj dokument još uvijek u fazi izrade. Ni Slovaci niti Rusini ovaj dokument još nemaju, dok ga je, primjerice, Mađarsko nacionalno vijeće usvojilo koncem 2011., a za razdoblje do 2017. godine.  

Nacionalna vijeća nisu svrha sama sebi (HNV će ove godine za potrebe ureda i uposlenika potrošiti petinu svojega proračuna), ali s druge strane, kako posla imaju i u području njihovih drugih ovlasti (obrazovanje, informiranje, službena uporaba jezika i pisma), ne trebaju biti fokusirana samo na udruge, kako to neki smatraju. Kao i u slučaju svih drugih civilnih udruga koje su po definiciji – dobrovoljne i samostalne, i sudbina onih nacionalno-manjinskih ovisi u velikoj mjeri od kvalitete njihovih projekata i sposobnosti glede izazova projektnog financiranja, odnosno natječaja u zemlji i matičnoj Republici Hrvatskoj. A da hrvatske udruge glede drugonavedenoga nisu dovoljno agilne svjedoči i svježi primjer Natječaja za sufinanciranje programa i projekata za očuvanje, unapređenje i razvoj tradicionalnog i suvremenog kulturnog i umjetničkog stvaralaštva nacionalnih manjina u APV u 2015., kojim se hrvatskoj zajednici dodjeljuje 2 milijuna dinara, a na kojem je sudjelovalo 23 od četrdesetak postojećih udruga.