Arhiv tekstova

Korizma je započela. Vrijeme je duhovne obnove i priprave za predstojeći Uskrs, najveći od svih kršćanskih blagdana. Tijekom sljedećih nekoliko tjedana, vjernici prakticiraju određenu osobnu žrtvu kojom se nastoje identificirati s Isusom i njegovom mukom kojom se žrtvovao za svakoga od nas. Vrijeme korizme je vrijeme kada bi se svi trebali zapitati kakvi smo prije svega prema drugima u svojoj blizini, korigirati možebitne osobne propuste i nastojeći biti boljima u budućem, nadolazećem vremenu. Franjevac pater Ivan Holetić, najstariji je aktivni svećenik u Subotičkoj biskupiji i srdačno se odazvao našoj molbi za razgovor na temu korizme.

Na početku, recite nam kako jedan svećenik doživljava korizmeno vrijeme?

Svećenik gleda na korizmu kao pripravu za najveći blagdan, a to je Uskrs. I zapravo je korizma priprava za taj blagdan, kroz obnovu srca i duha, za susret s Gospodinom i da on bude naš voditelj, naš tješitelj i naš navjestitelj radosti koju doživljavamo zahvaljujući njegovom uskrsnuću. A kad ne bi bilo uskrsnuća naša vjera bi bila uzaludna kako to kaže Sveti Pavao.

Tijekom korizme ljudi osjećaju veću potrebu nego inače dolaziti u Crkvu. U kojoj mjeri se sada vaša priprema za misno slavlje razlikuje od pripreme kroz ostatak crkvene godine?

Sama čitanja tijekom misnog slavlja su usmjerena prema tom cilju da nam raspolože srca i dušu za susret s Bogom. Budući kako je čovjek i sam stvoren da žeđa za Bogom i s njime živi, onda možemo biti zadovoljni i sretni ako smo barem malo uspjeli osjetiti njegovu blizinu, makar malo te ljubavi prema Bogu i želje biti mu bliže.

Kako ste Vi prakticirali korizmu u vremenu vašeg djetinjstva i mladosti?

U moje vrijeme se svaka zabava završavala s posljednjim četvrtkom pred korizmu i više je nije bilo sve do Uskrsnog ponedjeljka. Tada je glavno odricanje bilo u hrani i određenom osobnom žrtvom svatko je ispoljavao privrženost suosjećanja s Isusovom žrtvom za sve nas.

U čemu se danas ponajviše ogleda korizmena žrtva?  

Guba našeg vremena se ogleda u neugodnosti, teškoćama, neprilikama i svemu lošem što vlada  društvom u kome živimo. To je ono na čemu bi smo trebali poraditi najviše tijekom korizmenog vremena. A radi se prije svega na unutarnjoj obnovi svakoga od nas. Jer ako smo dovoljno jaki da tuđe bolove i patnje prenesemo na nas same, suosjećajući s njima, onda je to mnogo lakše. 

Brojne su suvremene rasprave što znači samo puko odricanje od nekog poroka ili određene namirnice, nasuprot mnogo važnijem nastojanju korigiranja određenih loših manira, ophođenja prema drugima i konačno želje da se bude bolji čovjek. 

Je li bi suvremeno, moderno shvaćanje korizme moralo biti u duhu aktualnog vremena?

Osamljenost, napuštenost, otuđivanje i brojne druge društvene anomalije također spadaju u gubu našeg vremena. Ljudi se sve više svrstavaju u određena zatvorena, najčešće interesna društva, a Gospodin želi da mi među sobom budemo braća kao jedna velika obitelj. Zato je i osnovao našu Crkvu i predao je svojim apostolima na upravu, rekavši nemojte se bojati jer ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Koliko je važno već u samoj obitelji razvijati osjećaj, i to ne samo tijekom korizme, stalne potrebe za preispitivanjem kvalitete međuljudskih odnosa?

U mojoj obitelji je svaki petak, kroz cijelu godinu, imao poseban status u odnosu na druge dane i toga dana Isusove žrtve za sve nas obitelj je bila nekako povezanija s Crkvom. A Crkva je Božje djelo, a cijela crkvena godina je napravljena prema Gospodinovom životu i tako se nastoji učiniti da i naš život bude bliži Bogu, uspoređujući ga s njim i nastojeći po njegovom uzoru biti boljima. Jer čovjek u svojoj slabosti često puta pada i posrće, ali Gospodin to razumije i shvaća. Zato nam je dužnost obnavljati se duhovno, jer ako nema unutarnje obnove srca i duha ono što činimo izvana to postaje efemerrno.

Što bi bila Vaša osobna preporuka za predstojeću obnovu tijekom korizme?

Ako nešto ne znaš ne možeš ni napraviti. Zbog toga trebamo biti i bolje teoretski potkovani o našoj vjeri kako bi bolje mogli sagledati duhovne vrijednosti potrebe za obnovom srca i duše. Dužnost svakoga od nas je studiranje Isusovog života, jer je On paradigma prema kojoj bi mi morali same sebe usmjeravati. On je zbog nas ostavio nebo i sve ono što je imao kao Bog, i došao na Zemlju da hoda kao čovjek, da što bolje upozna ljudsku narav i sve njene negativnosti.

Je li kroz svojevrsnu duhovnu obnovu čovjekova dužnost prepoznati vjeru kao svoju životnu vodilju? 

Čovjek je stvoren živjeti za vjeru. Svi narodi imaju neku svoju vjeru, a objava pravoga Boga bila je tek kada je Gospodin došao među ljude. 

Što bi bila Vaša poruka vjernicima za nastupajuće korizmeno vrijeme?

Treba se odreći nečega što ti je drago zarad svojevrsne žrtve prema dragom Bogu i ako se to čini iz ljubavi prema njemu onda je to svojevrsno dobro djelo. Ljudi bi trebali biti bolji jedni prema drugima, obnavljajući i preispitujući same sebe. I naravno moliti se, svakodnevno, jer naš dragi Bog svojom snagom čini čudesa. Samo treba vjerovati u njega.