Arhiv tekstova

Kako je u broju 618 Hrvatske riječi od 13. veljače 2015. na str. 14-15 u članku Slavice Mamužić Urediti pitanje manjinskog obrazovanja o sastanku predstavnika HNV-a i radne skupine Ministarstva prosvjete za izradu Akcijskog plana za obrazovanje na manjinskim jezicima, napisano više neistinitih, nepotpunih i netočno prenesenih informacija, molim da na temelju Zakona o javnom informiranju i medijima u istoj rubrici i na istoj stranici ispravke, a osobito neistinitu informaciju o bilingvalnoj nastavi u istoj opremi (antrfile), objavite tekst koji slijedi pod istim naslovom i uz oznaku Ispravak.

Najprije, kada je riječ o bilingvalnoj nastavi o kojem sam iznio osobno negativno stajalište (a ne Vijeća), ono se odnosilo isključivo na prijedlog da se nastava istodobno odvija i na srpskom i na hrvatskom (dakle, da se na istim satima govori i manjinski i većinski jezik), a ne na postojeći model hrvatsko-engleske bilingvalne nastave (strani i materinji jezik), koja je ove godine pokrenuta u OŠ Matija Gubec i vrtiću Petar Pan u Tavankutu, uz potporu Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice i HNV-a! Naime, dok bi od Ministarstva predloženi model mogao biti koristan za, primjerice, mađarsku ili albansku manjinu, to nije slučaj za hrvatsku i bošnjačku zbog sličnosti jezika, jer bi ubrzao asimilaciju! Težina neistinite izjave još je veća jer je stavljena u antrfile i već je prouzročila štetu, za koju je pitanje je li je ovaj ispravak uopće može popraviti. Iako su i pitanje od strane predstavnika Ministarstva i odgovor predstavnika HNV-a glede ovog bili vrlo jasni, ostaje nejasno je li razlog za ovakvu grubu neistinu nedostatak elementarnog znanja novinarke o obrazovanju na manjinskim jezicima ili neki drugi, ali najmanje što makar roditelji djece upisanih na bilingvalnu nastavu u Tavankutu zaslužuju jeste javna isprika autorice teksta. Summa summarum, da pojasnim i ispravim: postojećem obliku bilingvalne hrvatsko-engleske nastave i HNV i ja osobno dajemo punu potporu!

Kada je riječ o školskome centru, o njemu se govorilo isključivo kao ideji o kojoj bi, prema sugovornicima od strane HNV-a, kao zajednica trebali težiti, a nikako o svršenom činu – i ovdje je jasno rečeno da ukoliko stajalište zajednice nakon javne rasprave bude negativno, da će HNV poštivati raspoloženje u zajednici.

Glede započetih radnji na novosadskom Filozofskom fakultetu da se u okviru cjeloživotnog obrazovanja izdaju certifikati o poznavanju hrvatskog jezika za nastavnike, jasno smo istaknuli da izdavanje certifikata ne može zamijeniti potrebu za otvorenjem katedre za hrvatski jezik, koja bi bila dijelom cjelokupnog života manjinske zajednice, i da ustrajavamo na zahtjevu za otvorenje katedre za hrvatski, što je i jedna od preporuka međuvladina Mješovitog odbora koji prati provedbu Sporazuma o zaštiti manjina između Hrvatske i Srbije.

Ostaje nejasno zašto se rečena novinarka, koja je inače nazočila cijelome sastanku, ako joj nisu bile jasne pojedine teme nije koristila uobičajenom novinarskom praksom da se obrati sugovornicima ili osobama o čijim izjavama piše radi otklanjanja nejasnoća?