Arhiv tekstova

Isprva je pisala pjesme za druge, da bi u jednom trenutku svog umjetničkog djelovanja odlučila ostaviti ih sebi i pjevati ih na zadovoljstvo brojnih poklonika njezinoga melosa. »Pjesnikinja ljubavi«, kako sebe voli nazivati Alka Vuica, godinama je u vrhu medijske popularnosti. Kratak ljetni razgovor iskoristili smo za upit o aktualnom trenutku u njezinoj karijeri.

»Ovog ljeta kombiniram odmor i posao. Imam nekoliko ugovorenih nastupa u sljedeća dva tjedna, pa dosta putujem s jednog na drugi kraj hrvatske obale. Promoviram novu pjesmu sa Splitskog festivala, »Istrijanu«, koja je već postala pravim ljetnim hitom i često se može čuti na brojnim radijskim postajama. U pitanju je jedna »štosna« pjesma u ska ritmu, a uz nju spremam i prepjeve nekoliko svojih starih pjesama, koje bi se trebale naći u sklopu jednog budućeg projekta – mog vlastitog kabarea u kojem bih kombinirala pjesmu i poeziju«, započinje priču Alka.

 

MJESTO ŽENE U 

SUVREMENOJ HRVATSKOJ

 

Televizijsko gledateljstvo Nove TV imalo je, svojevremeno, prilike nekoliko mjeseci pratiti Alkin talk show »Jedan na jedan«, ali te zanimljive i često pomalo provokativne emisije više nema.

»Ugovor s ‘Novom’ je trajao pola godine, ali ga oni nisu željeli obnoviti pa je moj show ugašen, ali i danas mi se često obraćaju brojni gledatelji iskazujući žaljenje što ga više nema. Ukoliko bude prilike i zainteresirane televizije, voljela bih to nastaviti...«

U svom tadašnjem showu, ali i brojnim medijskim istupima, Alka Vuica često zna potencirati mjesto suvremene žene u društvu, pa smo iskoristili priliku zapitati je za još jedan komentar.

»Hrvatska danas je ipak jedna muška država, dok to u prijašnjoj zajedničkoj državi u kojoj sam nekada odrastala to nije bio slučaj jer se mnogo više vodilo računa o ravnopravnosti ‘drugova i drugarica’. Osobno osjećam kako se današnjim svjetonazorom mnogo toga promijenilo unazad, a česti primjeri nejednakosti u pogledu zapošljavanja ili plaćenosti za iste vrste poslova to potvrđuju. Možda naša premijerka nešto promijeni po tom pitanju, ali mi se nije svidjela njezina izjava kako će iako je žena vladati kao muškarac. Ja sam na to poručila neka vlada kao žena, to je mnogo bolje! No, gledajući estradu, tu su ipak žene u osjetnoj prednosti naspram muškaraca i često su pjevačice znatno privilegiranije u odnosu na svoje muške kolege.

 

TRANSFER NA POZORNICU

 

»Najteže je upoznati samoga sebe. Godinama, pišući za druge, jednostavno nisam znala da bih i sama htjela nastupati. I s nekih svojih trideset sam shvatila kako se sve vrijeme nalazim oko pozornice i kako se, na koncu, i sama želim popeti na nju. Pa sam onda to i napravila, i vjerujem uspjela. Ali, povrh svega, čini mi se kako sam, u prvom redu, imala potrebu izraziti se više nego postati nekom pop zvijezdom. Kad napišem nešto za drugoga onda on ili ona imaju svoju viziju prenošenja toga publici, dok sam ja na određeni način sputana u cijeloj toj stvari. Sada je to posve drugačije i svoje pjesme mogu nesputano izvoditi i prezentirati publici kojoj su namijenjene.

Sve moje pjesme su, u biti, u šansonjerskom štihu i to je moj neki umjetnički potpis, koji godinama nastojim očuvati u svom glazbenom opusu. Svih proteklih godina imala sam odličnu suradnju s brojnim glazbenicima hrvatske estrade i to se trudim nastaviti i dalje«

 

PJESME I TEKSTOPISCI   

 

Brojni su hitovi izašli iz Alkina pera, pjesme koje su zauzimale vrhove glazbenih ljestvica i pobjeđivale na festivalima. Je li, i pokraj svega, nekad požalila što je neku od njih dala, a nije ju ostavila sebi?

»Nisam požalila, jer ih uvijek mogu i sama otpjevati, ali neke nisu zazvučale onako kako sam ih ja, stvarajući ih, zamišljala. Činjenica je kako sam radila za brojne hrvatske pjevače i pjevačice, od Tajči do Josipe Lisac i Olivera Dragojevića, i da sam uvijek uspijevala pogoditi njihov senzibilitet.

Jednostavno nemoguće je nešto staviti ‘u usta’ Oliveru, što bi trebala pjevati neka pjevačica poput spomenute Tatjane Matejaš – Tajči, s kojom sam uradila veliki i nezaboravni hit »Hajde da ludujemo«, pjesmu koja pobijedila na domaćem izboru za pjesmu Eurovizije 1990. godine.

Nažalost tekstopisci su u vrlo podređenom i nadasve neravnopravnom položaju spram drugih autora koji sudjeluju u stvaranju određene pjesme. Najbolji primjer je podjela novca za autorsko djelo u odnosu 35-65 posto u korist kompozitora, što nije u redu, također tekstopisac ne može dobiti status umjetnika, nema nagrada za najbolji tekst (Porin) i mnogo još toga negativnoga. Jer, posebice na našim prostorima riječi su te koje daju identitet određenoj pjesmi i bez njih, njihove snage, ona nikada ne bi bila to što poslije bude. U želji za ispravljanjem svih navedenih nepravdi, odlučila sam osnovati udrugu tekstopisaca – HUT i na taj način pokušati zaštititi naš rad.«