Arhiv tekstova

Ukoliko uđete u dvorište kuće obitelji Poturica u Štrosmajerovoj ulici br. 75 u Sonti, na prvi pogled zamijetit ćete sklad boja i oblika raslinja, neosjetno se vratiti u neke neodređene godine koje ste davno ostavili za sobom, ali koje su tu, odmah nadohvat ruke. Možete sjesti i uživati u veličanstvenoj smirenosti zelenila i diskretnom šarenilu pokojega cvijeta, koje upravo tu smirenost svojim kontrastom u punoj mjeri pojačava. 

U dnu dvorišta postavljen je stol s dvjema tesanim klupama, stvoren za odmor duše i tijela. Na stolu uvijek »dežuraju« starinski bokal i dvije čaše. Ukoliko sjednete i prepustite se veličanstvenom miru, i ptice koje u ovom vrtu nitko ne uznemirava, počastit će vas skladom svojega cvrkuta, skladom pjesme koju još nije ispjevao niti jedan skladatelj. Jednostavno, poželjet ćete da vrijeme stane, da ovu čaroliju nitko i nikada ne prekine. 

 

Životni put profesora 

zemljopisa

 

Jedino ćete uzaludno očekivati gazdu i gazdaricu, neće vas doći pozdraviti, neće vas ponuditi  čašom hladne vode. Gazdarica Agica 2005. i gazda Stipan, bivši kantor crkve sv. Lovre u Sonti, 2007. godine preselili su se u društvo anđela. Ostavili su ovaj vrt nostalgije sinovima Ivici, danas žitelju Subotice, i Siniši, žitelju Zrenjanina. Činilo se da i ovu kuću, poput mnogih u Sonti, čeka tuga napuštenih i izgled zapuštenih praznih domova. Mladi ljudi, pod presijom današnjeg tempa života, teško nalaze vremena za uspomene, bitno je uglavnom samo ono što je materijalno. No, tako nije mislio profesor zemljopisa, Agicin i Stipanov mlađi sin, 44-godišnji Siniša: 

»Studij zemljopisa završio sam u Sarajevu, u predvečerje naših besmislenih ratova. Promijenio sam više prebivališta, posao profesora zemljopisa vodio me je u Osijek, Suboticu, Sombor, Zrenjanin i na koncu, od 1995. godine u Elemir, gdje sam danas ravnatelj OŠ ‘Svetozar Marković – Toza’. Sa suprugom Jasminom i sinom Stefanom živim u Zrenjaninu. Jedno vrijeme nakon smrti oca nisam dolazio u Sontu. Veliki sam emotivac i teško sam podnosio spoznaju da idem u prazan roditeljski dom. Kad sam smogao snage doći, bilo mi je još teže. Travnjak je bio pretvoren u korov, a zahvaljujući susjedi teta Ruži Mihaljev, ukrasno raslinje nije ostalo nezalijeveno, nije se osušilo, samo je tražilo malo njege, malo, kako u šali kažem, kozmetičkih zahvata«, kaže profesor. 

 

U zrelim godinama 

korijeni zovu

 

Nije htio tražiti nadničare, osjećao je u sebi nekakav poriv za uređenjem dvorišta i vrta svojim rukama vrati sjećanju na roditelje dio nekakvog fiktivnog duga, da im se makar malo oduži za sve što su učinili za njega. Prihvatio se pile, sjekirice, škara za šišanje živice. Odstranio je sve suho i suvišno, vrt je pod njegovom rukom ponovno dobio izgled onoga kojega su godinama s ljubavlju  njegovali Agica i Stipan. Travnjak je opet uredno podšišan, raslinje potkresano i zalijeveno, cvijeće ponovno cvjeta, Siniša sve češće dolazi u rodnu kuću. 

»U mladosti sam vječito bio u nekakvim odlascima, nemirni duh tražio je nova lutanja. Dolaskom zrelijih godina, korijeni me sve više zovu. I ne samo da me zovu, nego mi u dušu vraćaju toliko potreban mir. Svi mi živimo tempom koji čovjeka melje i jednostavno nam je potreban nekakav ventil, nekakva oaza mira, koja će biti samo naša i koja će nam nadoknaditi snagu koju nemilice svakodnevno rasipamo. Ja svoj mir nalazim u ovoj kući. S užitkom radim u dvorištu, u vrtu, ova kuća mi vraća mir i ravnotežu u dušu. Raduje me i da 14-godišnji sin Stefan dijeli moju ljubav prema korijenima i rado dolazi sa mnom u Sontu i da sada već u mojem rodnom mjestu ima poveći krug prijatelja«, kaže za Hrvatsku riječ prof. Siniša Poturica.