Arhiv tekstova

Dugo su vremena učenici Isusovi zahtijevali od njega da ih nauči moliti. U Isusovo vrijeme, kao i danas mnogi smatraju molitvom riječi osobito osmišljene i uokvirene formulom. Takva molitva – koju zovemo usmena – postaje često samo formula. Kako se duša takvom molitvom ne ispunja onda čovjek pada u napast da je puno puta ponavlja i misli kako je moć molitve u mnoštvu riječi. Isus se je, svim svojim bićem odupirao takovom načinu molitve.

 

Molitva – susret oči u oči

 

Za njega je molitva na prvom mjestu susret. Oči u oči. Taj susret postaje razgovor dvojice prijatelja. Poznaje šutnju a i geste. Često je takva molitva šutnje i uranjanje u susret daleko bogatija nego i najljepše formule. Nakon dugog inzistiranja Isus je »popustio« i poučio ih pravoj molitvi. No, mi smo i toj molitvi dali krivo tumačenje pa umjesto da prihvatimo Isusovu jasnu odredbu: A vi kada molite molite ovako, mi smo prihvatili pa ne molimo tako nego molimo to. Tako je Očenaš postala formula koja nam biva kao i svaka druga formalna molitva. Međutim, Očenaš je podloga svakoj molitvi. Kao neka potka na kojoj se tka svaka druga molitva. Molitva koja nema u temelju Očenaš i logiku Očenaša obično biva prazna.

Tema ovog razmišljanja ne želi biti nego jedan zaziv iz Očenaša. U toj molitvi ima sedam temeljnih zaziva koji obuhvaćaju naš život u cjelini. Jedan od tih zaziva je i »kruh naš svagdašnji, daj nam i danas«. Što to znači? Boga priznajemo Stvoriteljem. Čovjek, kao kruna stvorenja, je pozvan nastaviti djelo stvaranja. Ivan Pavao II. je u tome činu prepoznavao naše temeljno poslanje. Zemlja je naš zajednički dom. Naša zajednička kuća. Svi koji smo pozvani u život pozvani smo stanovati u toj kući. Sva blaga te zemlje su zajednička. Naše poslanje je da nastavimo stvaranje, da ga dovršujemo i uživamo sva blaga koja nam ova zemlja daje. Ali jao, zemlja je oteta od jedne manjine koja je zaposjela sva blaga a sve stanovnike učinila robljem. Imam dojam kao da je već naš praotac Adam prokockao povjereni zadatak i nas uvukao u ropski status prema blagodatima ove zemlje pa je razdioba postala otimačina,uspjeh postala zavist (Kain i Abel), bogatstvo postalo prokletstvo a čovjek u vlastitoj zemlji postao prognanik.

 

Imati i nemati

 

U naše vrijeme sve je očitije da je ovo istina. Pitamo smije li Bog dalje stvarati »gladna usta«. Bojimo se prenapučenosti. Pomalo ubijamo vlastitu vrstu a oni koji rađaju potomstvo smatramo »zaostalima«. Međutim, to nije istina. Bog kao Otac stvara. Kao Providnost ne može stvoriti »gladna usta«. Zemlju je obdario tolikim bogatstvima da bi mogla prehraniti daleko veći broj stanovnika nego što ih sada ima. Ako dodamo činjenicu da je površina mora daleko veća od kopna i da je prehrambeni kapacitet mora daleko bogatiji od kopna, onda vidimo da smo se u svojoj ljudskoj računici »razišli« s Bogom. Tako se događa da je taj razlaz sada već dramatičan. Upravo kontinenti koji su utemeljeni na kršćanskim vrednotama sada bježe od te spoznaje. Jasno, jer računica obogaćivanja ne odgovara kao Božja logika nego je žele zamijeniti svojom. Njihova logika je imati, imati, imati. S druge strane se javlja posljedica: nema, nema, nema! Tako se ovaj divni svijet susreće sa smrtonosnim siromaštvom, s umjetnom ekonomskom krizom i s umiranjem od gladi velikog dijela čovječanstva. Je li se svijet oteo Božjem gospodstvu? Nije. Bog je – međutim – prepustio čovjeku njegovo područje da vodi »posao do kraja«. Tako se dogodilo da mjesto dogradnje svijeta imamo razgradnju svijeta. Mjesto sreće prijeti nam glad. Jedna mala grupica otela je bogatstvo zemlje i sada ga zloupotrebljuje. Što nama kršćanima preostaje? Snažno zamoliti Boga da preuzme »kormilo« – makar i silom – od moćnika ovoga svijeta i pogleda na svoje siromahe, koji traže kruh svagdašnji, te tako dokrajči propadanje ovoga svijeta. Mi vjerujemo u njegovu snagu i donosimo mu svoj skromni doprinos »pet kruhova i dvije ribice« da potaknut našom ljubavlju i darom nahrani gladne koji još imaju ljubav.

Ovih dana evanđelje u crkvama govori o Isusovom zahvatu u čudesnom umnažanju kruha. Taj čin je činjenica Božje brige za čovjeka. Poštujući čovjekovu narav suradnika nije htio stvarati kruh. Tražio je našu suradnju. Našla se Filipova ponuda ekonomskog rješenja: kupiti kruha za sve makar i ne bilo dosta. Isus je to odbio. Našla se Andrijina ponuda suradnje ali sa strijepnjom da to nije dosta. Našao se dječak koji je u svojoj jednostavnosti ponudio sve što je imao: pet kruščića i dvije ribice.Ta dječja jednostavnost i ljubav kojom je dao na raspolaganje sve što je imao je potakla Isusa da učini svoj – božanski dio. Blagoslovio je i djelio mnoštvu. Više je ostalo nego što je bilo. Božanska svemoć i ljudska ljubav su i danas poruka i put. U krizi odgovaramo svijetu upravo tom logikom. Od tih kruhova čovječanstvo i danas živi. I živjet će dogod bude vjere u Providnost,  žrtve prikazanja i ljubavi za sve.