Arhiv tekstova

Hrvatski je književni realizam počivao na regionalnim temeljima. Ono što su za Zagorje bili Kovačić i Gjalski, za Istru Kumičić, bio je za Slavoniju Josip Kozarac. Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem i danas ne bismo mogli zamisliti hrvatsku književnost bez njegova doprinosa te ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme. 

Rođen je 1858. u siromašnoj vinkovačkoj obitelji. Pučku je školu i gimnaziju završio u Vinkovcima. Diplomirao je šumarstvo 1879.  godine na bečkoj Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Puno je vremena provodio u prirodi, jednostavno promatrajući život koji se odvijao oko njega.

Kada se kao gimnazijalac pojavio pjesmama u »Hrvatskoj lipi«, »Smilju«, »Viencu« i almanahu »Hrvatski dom«, Kozarac nije obećavao da će postati ono što je postao. Pjesme su mu bile nadahnute lektirom, pune sentimentalizama, dekorativne patetike, motiva boli i uzdaha.

Nakon nešto vrjednijih sentimentalno-prosvjetiteljskih »Priča djeda Nike«, pojavljuju se prve važnije novele »Biser Kata«, »Naš Pilip«, »Proletarci«, »Krčelići neće ljepote« i »Slavonska šuma« te dva romana »Mrtvi kapitali« i »Među svjetlom i tminom«. U Kozarčevu se proznome stvaralaštvu zamjećuje smisao za racionalnu spoznaju, gospodarsku i socijalnu analizu života Slavonije u drugoj polovici 19. stoljeća koje se suprostavljaju čuvstvenomu, lirskomu odnosu prema ljepoti slavonske prirode te problemima i patnjama tamošnjih ljudi. Srastao je s prirodom, kako je sam rekao »kao bršljan s hrastom«, te se brzo i lako otresao književnog poetiziranja i zagrizao u vruće teme. Počeo je raspravljati o surovim životnim istinama. Zanimao ga je odnos domaćeg trgovca drvetom prema siromašnom selu, zapuštenost zemlje i zaostalost seljačkog gospodarstva, prijezir činovnika prema seljačkom radu te politička korupcija koja je bila podložna utjecaju tuđinskoga novca i nemorala. U svojoj se najuspjelijoj pripovijesti »Tena« osvrnuo na moralni ponor u koji propadaju lijepe i zdrave slavonske djevojke zahvaljujući pogubnom utjecaju tuđinskog morala. Na primjeru prelijepe seoske djevojke Tene prikazao je kako kupci šuma postaju i kupci ljubavi. Tena svojom i tuđom krivnjom doživljava propast koja simbolizira propadanje Slavonije.

Najglasovitijim svojim romanom »Mrtvi kapitali« silno je uzbudio hrvatsku javnost. Pretresajući, kroz misli i djelovanja ekonoma Lešića, okolnosti gospodarskog i moralnog srozavanja slavonskoga sela, uzroke pronalazi u ljudima koji pod svaku cijenu žele postati gospoda, a gospoda su svi koji ne oru i ne kopaju. Ideal im je biti seoski pisar. To su, kako ih u romanu zove Lešić, mrtvi kapitali, koji su se odbili od zemlje, spremni su na poniženja, preziru rad i jedino što žele je pred pukom izigravati gospodu. U posmrtno objavljenome i nedovršenome romanu »Živi kapitali« idejni će se model ponoviti: zagovaranje povratka zemlji i njezinoj obradi, gospodarska obnova imanja, napuštanje ispraznosti činovničkoga života i njihova sumnjiva morala i sl. Upravo moralnim devijacijama khuenovskoga društva, napose njegova činovništva, te ljudskom gramzivošću za novcem i karijerom Kozarac je zaokupljen u romanu »Među svijetlom i tminom«. Zbog otvorene kritike vlasti pisac je imao velikih problema i s cenzurom, pa je roman morao pisati jezikom mnogo blažim nego je to prvotno namjeravao. 

Kozarcu je, baš kao i Gjalskom, uzor bio Turgenjev. Od svih je hrvatskih realista najviše bio vezan uz prirodu. To se primjećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim djelima, gdje ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dijete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi. Širom njegova opusa možemo pronaći brojne stranice, ulomke i rečenice, u kojima je njihov pisac pod dojmom prirode.