Arhiv tekstova

Anela Borčić rođena je u Splitu 1966., a živi na otoku Visu. Radi kao ravnateljica škole Vis. Objavila je knjigu pjesama »Blaženstvo trenutka«. Na 42. omiškom festivalu klapa osvojila je prvo mjesto i zlatnu plaketu s pjesmom »Mirina« (u koautorstvu s D. Tambačem i izvedbi klape »Šufit«). Sudjelovala je na nekoliko skupnih izložbi fotografija u zemlji i inozemstvu.

»Garbin, zao vjetar« njezin je prvi roman. Riječ je o obiteljskom romanu u kojem kroz priču o ostavinskim raspravama i jalu među nasljednicima opisuju otočku svakodnevicu. Primijećeno je da ovo djelo »ishodi iz literarne tradicije velikih otočkih pisaca –  Marinkovića,  Novaka i Šegedina. Mnogo što ova autorica duguje upravo njima, koliko god to zvučalo preuzetno.« Ostavinske rasprave i jal među nasljednicima nulto su mjesto gotovo svake otočke svakodnevice. Anela Borčić o tome piše sugestivno, suvereno i s mjerom. Rečenicom koja voli eleganciju i detaljiziranje, ona će svoje likove podvrgnuti snažnom psihologiziranju, izvesti mrežu kompliciranih odnosa koje karakterizira otuđenost, nepovjerenje, bijes, laž, zavist i zla krv, te »uvesti u priču« prijeteći krajolik i zloguki vjetar.

 

Mučnina u tišini

 

U komornoj atmosferi, u nepodnošljivoj tišini i još nepodnošljivijoj samoći koju žive likovi ove priče svaki zasebno, jedan član obitelji pokušava zašiti konce izdebakliranih obiteljskih veza. Autorica uspijeva pripovijedati u slikama i sugerirati mučninu u tišini, bez buke i bijesa, posve na tragu svojih književnih uzora. Primjerice: »Garbin, zao vjetar, divljao je tog mutnog zimskog sumraka. Zlogukog. Nabubreno nemirno more udaralo je još od jutra o bokove rive svom svojom silinom. Prasak. Prštanje. Srkanje. Huk. Pa opet – prasak! U grču vala spremnog za udar prebacivalo je more svoje gipko tijelo preko ruba rive i pretvaralo ga u plitke slapovite valiće što su se razvlačili sve dalje i dalje, neprimjetno se tanjeći i nestajući. Pokušavalo je ono večeras u svoj veličini zla nekako domiljeti svojim tananim i širokim slanim prstima do raščupanih palmi što su rasle nešto više i otrovati im i ono malo gladne zemlje stisnute i isprepletene među njihovim bijelim i golim žilama na otpuhnutoj površini.«

 

Niti tajanstvenih veza

 

I upravo taj garbin, zao vjetar, gotovo da postaje najvažniji pokretač događaja. On i objašnjava mnogo toga, lomeći svojom snagom četvoricu braće Tarbuškovića – Mlajega, Tonu, Silvestra i Stipana. Njihovi zapetljani i mutni odnosi, opterećeni tajnama i frustracijama djetinjstva, okosnica su romana u kojem se zrcale i ljudi i atmosfera dalmatinskog otoka. Iznimno snažno i uvjerljivo autorica plete niti tih tajanstvenih veza, držeći nas u napetosti ne toliko samom radnjom, koliko slikanjem proživljavanja i unutarnjih stanja svojih likova. 

Na suvremenoj je književnoj sceni malo ovakvih romana i zato mu i vrijedi vrlo pozorno pristupiti. Jer njegova je autorica svoja, nekako posebna, bez obzira na usporedbu s velikanima hrvatske književnosti s čijim djelima ovaj roman ima nekih poveznica. Ono što njezin roman čini posebnim u današnjim književnim uvjetima jest strpljivost i upornost kojom prede finu nit svojeg literarnog tkanja. Pri tom ne podilazi publici, ne ogleda se za suvremenim »uspješnicama«, a još se manje u njih ugleda. 

 

Autentični otočki govor

 

Likove ovog romana i  njihove priče najbolje bi se moglo sažeti u citat iz same knjige.

»Kad je čovjek nesretan, sliči na mokru proljetnu zemlju. Malo mu se hoće da u njemu iznikne korov svih vrsta i ugasi sve one nježne i samozatajne cvjetove dobra što su u njemu godinama i s mukom rasli, i da postane ne netko drugi, nego onaj drugi iza zrcala, što strpljivo čeka svoj trenutak. Između neoplijevljena vrta i podivljala čovjeka i nema neke osobite razlike, jer ni jedan ni drugi ne sliče sebi i ne zaslužuju svoje ime.«

Posebnu draž ovom romanu daje jezična razina na kojoj ćemo pronaći dijaloge vođene na zanimljivom otočkom govoru. Taj će nas dio još uvjerljivije uvesti u ozračje otoka, njegovih stanovnika i svjetonazora. A priča o ljudskom jalu, promišljanje o bratskoj ljubavi i mržnji kao čestom pokretaču mnogih zbivanja, postat će time samo naizgled točno označena. Što više, upravo tim posebnim osjećajem za jezik Anela Borčić uvjerit će nas da postoje konstante koje nisu ničija ekskluziva. U njihovoj se negativnosti mogu zrcaliti životi mnogih, a u spoznajama do kojih nas vode, nažalost, uživati malobrojni.   

»Jer garbin, zao vjetar, prestane tek onda / kad jedan brod razbije, ne prije, nikada prije!«.