Arhiv tekstova

Između Petrovaradina, Srijemskih Karlovaca i Dunava, u hladu prelijepih stabala smješten je jedan od prvih i pravih religijskih i povijesnih spomenika, svetište Gospe Tekijske (Naše Tekije). Idući u susret  svečanosti Velikih Tekija, koja će biti održana 5. kolovoza, te neposredno nakon Malih Tekija, koje su proslavljene 26. srpnja, odlučili smo prošetati se kroz povijest ovog mirom, spokojem i ljepotom ispunjenog zdanja. Na tom putu vodio nas je voditelj svetišta Petar Pifat. 

 

Srednji vijek

 

Prema riječima Petra Pifata, te prema podacima koji postoje, na mjestu današnjeg tekijskog svetišta, u 13. stoljeću, nalazila se kršćanska bogomolja  Naše Drage Gospe od Belinog Izvora, koju su podigli redovnici cisterici iz opatije Citeaux. Nakon Mohačke bitke 1526. godine i poraza kršćanske vojske, Petrovaradin je pao pod tursku vlast i tako je ostalo 161 godinu. Za razliku od mnogih gradova tog vremena, Petrovaradin je imao mahale u kojima su živjeli kršćani i gdje su uspijevali očuvati svoj identitet. 

Dolaskom Turaka bogomolja je porušena a na njenom je mjestu podignuta drvena daščara u kojoj su boravila dva pustinjaka (derviša). Prirodni ugođaj, ljepota okoliša, mir i spokoj koji i danas postoje, mamili su tursku gospodu, age i begove da  tu dolaze. Dva izvora, od kojih je jedan presušio a drugi je i danas tu, bili su dodatni razlog za njihov čest boravak. Derviši su ih služili vodom a za uzvrat gospoda su ih darovala novcem. Od tih prihoda vremenom je sagrađena drvena džamija s minaretom. Godine 1687. Turci napuštaju petrovaradinsku utvrdu i Tekije, a dolazi austrijska vojska.

 

Vrijeme isusovaca

 

Zahvaljujući nadbiskupu, kardinalu, grofu Leopoldu Karlu Koloniću, u Petrovaradin su 1693. godine došli isusovci. S obzirom da nisu zatekli niti jednu kršćansku bogomolju, nadbiskup im je odobrio da preurede napuštenu džamiju i pretvore je u kapelu Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, u kojoj su obavljali bogosluženja. Iz tog vremana postoji i kip Marijin koji se danas nalazi na kruni oltarnog baldahina na Tekijama. On prikazuje Bogorodicu kako uništava pod nogama zmiju uz njezinu istovremenu predanost Bogu i Božjim naumima. 

Kako to obično u povijesti biva, sporazum o miru, koji je sklopljen u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Osmanlije su prekršile 1716. godine kada su njihove trupe, predvođene Damad Ali Pašom, krenule u napad na Austriju. Do odlučujuće bitke došlo je 5. kolovoza, nedaleko od Tekija, na dan kada se slavi Snježna Gospa. Iako je turska vojska bila brojnija bitka je izvojevana u korist kršćana. Povijest nudi podatke da su četiri stvari bile ključne: strateška odlučnost princa Eugena Savojskog, koji je bio na čelu austrijske vojske, da je pobjeda  izvojevana na dan Sježne Gospe, da je princ nosio sliku Majke Božje, pod čiju je zaštitu stavio svoju vojsku i sebe, te to da je bitka vođena nedaleko od jedine marijanske kršćanske crkve u ovom kraju. Princ Eugen je, tim vođen, darovao sliku Tekijskoj kapeli. U zahvalu Snježnoj Gospi i u spomen pobjedi, kapela je preimenovana u kapelu Snježne Gospe i stavljena pod njenu zaštitu. 

Od 1716. godine na ovamo, Petrovaradinu nije više prijetila tako velika opasnost. Narod je počeo hodočastiti i zahvaljivati Majci Božjoj za pobjedu nad Turcima. U to je vrijeme došlo i do njenog proširenja, zahvaljujući sredstvima koja je darovala obitelj ubijenog generala, grofa Siegfrida Breunera, da to bude zadužbina njegovoj duši. Zahvaljujući milodarima vjernika kapela je produžena i obogaćena drvenim tornjem. Čudotvorna slika Gospe Snježne, svečano je unesena u obnovljenu kapelu 26. srpnja 1754. godine, na dan Sv. Joakima i Ane. Od tada se svetkuju ovi sveci a Petrovaradinci ih nazivaju »Male Tekije«. Nakon što je ukinut isusovački red, Tekijama su ravnali župnici, a posebno se izdvaja razdoblje kada ih je predvodio opat Ilija Okrugić-Srijemac.

 

Vrijeme Ilije Okrugića

 

Ovaj znameniti povjesničar, književnik, skladatelj, pjesnik, svećenik podrijetlom iz Srijemskih Karlovaca, ali srcem Petrovaradinac, nosi velike zasluge za Tekije kakve su one danas. Godine 1881. njegovim je zalaganjem kapela proširena i prepravljena. Krasila su je, kao i danas, dva neogotička tornja na pročelju i bizantsko kube na začelju. Na kubetu je postavljen križ koji nadvisuje položen polumjesec kao simbol pobjede kršćanstva nad islamom. Crkva je izgrađena po nacrtu Hermana Bollea u dogovoru s Josipom Jurjem Strossmajerom. U pročelju crkve postavljen je novi oltar u neogotičkom stilu, djelo tirolskih majstora, sa slikom Snježne Gospe, kao i dva pokrajna oltara. U godinama koje su slijedile crkva je njegovim ogromnim zalaganjem obogaćivana, stoga ne čudi podatak kako mu je ispunjena želja da bude pokopan u hladu crkve koju je podigao iz temelja. Himna posvećena Snježnoj Gospi njegovo je djelo, kao i mnoge druge pjesme koje je skladao i posvećivao njoj.

 

Tekije danas

 

Tekije su spomenik zahvalnosti o čemu svjedoče brojne zahvalnice unutar njenih zidina. Iza crkve je podignut novi križni put kojim godišnje prođe veliki broj ljudi. Otvorene su svakog dana za posjetitelje, putnike namjernike i slučajne putnike. Ljudi dolaze vidjeti Tekije kao povijesni spomenik, moliti za ono što im je najvažnije, iz radoznalosti... Različiti ljudi dolaze iz različitih pobuda, ali sa sličnim osjećanjima i mislima odlaze. Ispune ih mir, spokoj i uvjerenje da će sve biti mnogo bolje. To je mjesto mira koje je predano u ruke nekim budućim generacijama da se, s dužnom pažnjom, staraju o njemu.