Arhiv tekstova

Prije dvadesetak godina započet je svjetski proces privatizacije, iniciran u Velikoj Britaniji od strane vlade Margaret Thacher. Proces je globalan i zahvatio je ne samo bivše socijalističke zemlje, već i razvijene i zemlje u razvoju. Sve vlade se žure riješiti se državnih poduzeća, mada poneke još oklijevaju - ne bi li ih još malo koristile za vlastito bogaćenje. U najširem smislu pod privatizacijom podrazumijevamo prijenos resursa od jednih prema drugim nositeljima vlasništva i upravljanja od kojih se očekuje efikasnija uporaba tih resursa. 

Za uspjeh privatizacije neophodno je ostvariti nekoliko važnih preduvjeta: izbor odgovarajućih metoda i efikasnu organizaciju poslova u svezi s njenom implementacijom, stabilno makroekonomsko okruženje, odgovarajuću ekonomsku politiku, transparentan sustav i stabilan sustav propisa i mjera, kojima se reguliraju pravila igre u gospodarstvu. 

 

Dvije metode

 

Najpoznatija i najstarija metoda privatizacije je prodaja državnog poduzeća privatnim osobama. Ta je tehnika korištena i koristi se i dalje u razvijenom dijelu svijeta, kao i u zemljama u razvoju. Najpoznatiji primjer je privatizacija u Velikoj Britaniji tijekom 1980-ih godina, koja je i pokrenula val privatizacije u cijelom svijetu. Dvije su osnovne metode prodaje: prvo - javni upis dionica; drugo - neposredna prodaja najpovoljnijem ponuđaču. Kod prvog država fiksira cijenu dionica i nudi ih na prodaju privatnim osobama ili institucionalnim investitorima. Kod drugog država organizira prikupljanje ponuda na konkurentski način (tenderi) ili neposredno pregovara sa zainteresiranim investitorima.

Ponekad se odstupa od metode prodaje po punoj cijeni, jer vlade, kao britanska svojevremeno, teže širenju dioničarstva i jačanju srednjeg sloja, pa organiziraju javni upis dionica s nižim cijenama od tržišnih, ukoliko ih kupuju građani. Ideja je popustima potaknuti kupce-građane na upis, koji osigurava kapitalne dobitke.

Privatizaciju kroz prodaju su, među zemljama u tranziciji, najdosljednije koristili Njemačka (za istočnonjemačko gospodarstvo), Mađarska i Estonija, u kojima je prevagnulo shvaćanje da se dobro upravljanje privatiziranim poduzećima može ostvariti jedino ukoliko se ona prodaju, a ne i ukoliko se besplatno podijele građanima ili djelomice besplatno uposlenicima. Uspješni primjeri Mađarske i Estonije pokazali su kako se prodaja državnog kapitala može izvesti na najbolji način, ukoliko postoji dovoljna politička volja i ukoliko se proces privatizacije dobro organizira.

Prodaja (kapitala) poduzeća dominantnom vlasniku pokazala se superiornom sa stajališta ekonomske efikasnosti. Ona obično donosi dobro upravljanje, što znači rekapitalizaciju poduzeća, proširenje poslova, reorganizaciju, jačanje discipline, više poduzetništva. Osobito je povoljno ukoliko je ozbiljan strani investitor postao dominantan vlasnik, zbog pouzdanosti, većih financijskih kapaciteta, mogućnosti orijentacije na vanjsko tržište i slično. Model prodaje još donosi prihod državnoj blagajni, što je vrlina sama po sebi.

Dioničarstvo zaposlenika podrazumijeva znatne popuste na cijenu dionica (ili djelomično besplatnu podjelu) menadžerima i/ili uposlenicima. Ona tako predstavlja kombinaciju prodaje i besplatne podjele, ali s tim da su beneficije podjele ograničene na uposlenike u danom poduzeću. Odgođeno plaćanje je uobičajeno, kako bi bio svladan problem nedovoljne kupovne snage uposlenika.

Ovaj model privatizacije bio je popularan na području bivše Jugoslavije, kao politički najbezbolniji način prelaska iz samoupravnog u privatno gospodarstvo. Najbezbolniji zato što dioničarstvo uposlenika najmanje mijenja tip kontrole nad poduzećem – ono ostaje u rukama uposlenika, do većeg prometa i koncentracije dionica. Stoga su joj pribjegle Slovenija, Hrvatska, Srbija i Makedonija. 

 

Vrijeme Ante Markovića

 

Kada govorimo o prostorima bivše Jugoslavije, prvi val privatizacije pokrenula  je savezna vlada Ante Markovića 1989. godine, s korekcijom 1990. godine. Metoda privatizacije bila je dokapitalizacija, s popustima na račun društvenog kapitala, a uz uvjerenje da će i takva djelomična privatizacija dovesti do povećanja efikasnosti upravljanja. Privatizacija je bila neobvezna, ali je poticaj dobila u odredbi da se rast zarada uposlenika može isplaćivati samo u dionicama. Tijekom reformske 1990. godine privatizacija je uzela maha (1200 poduzeća je prešlo u status mješovitih), djelomice i zbog tehničkih slabosti operacionalizacije modela i mogućnosti manipulacija.

Od drugih zemalja, Poljska je, polazeći od socijalističkog tržišnog gospodarstva, također jednim dijelom koristila dioničarstvo uposlenika. Rusija je krenula od sasvim drugog modela privatizacije, ali je zbog tehničkih rješenja završila u znatnoj mjeri s dioničarstvom uposlenika, pri čemu je menadžerski sloj uspio u mnogim poduzećima postati dominantnim vlasnikom. I Rumunjska i Slovačka su djelomično pribjegle ovom modelu.

Dioničarstvo uposlenika može biti izvedeno relativno brzo, uz postavljanje roka do koga privatizacija poduzeća mora biti pokrenuta (kao u Hrvatskoj), znatne popuste u cijeni dionica i odgođeno plaćanje. A može i, kako pokazuje iskustvo Srbije, biti vrlo spora metoda privatizacije.

Osnovna vrlina dioničarstva uposlenika je politička – to je minimizacija otpora radnika i menadžera u tvrtkama koje se privatiziraju, a posebice u poduzećima koja su su funkcionirala u samoupravnom sustavu (bivša SFRJ i, donekle, Poljska) ili u kojima su menadžeri imali jake pozicije (Rusija). Njihovi otpori bi, možda, mogli blokirati privatizaciju, kao što ih ovaj model privatizacije privlači vladi koja ih provodi.

Postoje i mišljenja među zastupnicima samoupravljanja i »škole ekonomike participacije« da dioničarstvo uposlenika donosi poticaje dobrom upravljanju, jer uposlenici, kao vlasnici, imaju više motiva nego prije dobro raditi i bolje nadzirati menadžment.

 

 

U idućem broju: Privatizacija u Srijemskom okrugu