Arhiv tekstova

Umirovljenica Ruža Silađev iz Sonte, po obrazovanju ljekarnica, može se reći, danas je najpoznatija Šokica sa prostora zapadnobačkog, šokačkog Podunavlja. Svojim prvijencem, djelom »Divani iz Sonte«, tiskanim 2007. godine u nakladi NIU »Hrvatska riječ«, svrstala se u sakupljače hrvatske pučke zaostavštine. Nije se libila iz bogate baštine svojih predaka duboko zahvatiti i čitateljima spretno predočiti na njezin specifičan način obrađene pučke običaje, blagdanska i obiteljska okupljanja, a jednako tako i neke anegdotski obrađene fragmente iz suvremenog života svojih sunarodnjaka. Čak i ti fragmenti, poput pripovijesti koje odišu patinom, bitne su odrednice identiteta Šokaca. 

Živi u roditeljskom domu, kojega s velikom ljubavlju uređuje u duhu prošlih, za mnoge zaboravljenih vremena. Otkad zna za sebe bila je ljubiteljica bogate šokačke tradicije, duh predaka duboko je usađen u njoj, pa ipak, na pisanje se odlučila tek u zreloj dobi.

 

HR: Za ustaljene norme pisati ste počeli dosta kasno. Kako ste se uopće odlučili na taj korak?

 

Prijateljica iz djetinjstva, koja danas živi u Subotici, Kata Mandić, rođena Poturica, ili kako je Sonćani bolje znaju Šodanova, često bi mi govorila kako ja jako »lipo divanim« i kako je to glazba za njezine uši. Kako smo uglavnom komunicirale telefonski, dugo me je nagovarala da joj napišem koje pismo, ali pismo na našoj sonćanskoj šokačkoj ikavici, kako bi tako nešto uvijek mogla imati uz sebe. U vrijeme kad sam radila u Njemačkoj, pismo sam joj i napisala. Nedugo nakon toga nazvala me je i rekla da je pismo predivno. Nastavila me je nagovarati na pisanje. Približavale su se poklade, pa me je nagovarala da pišem o njima, ali, kako je rekla, ne ovako kako mi govorimo, nego onako »kako su se moja i tvoja baka divanile u srcu Valpova, na bunaru, znaš naj bunar na đermu« (Valpovo je kvart u Sonti, op.aut.). U mislima sam se vratila u to doba i počela pisati pripovijest »Prid poklade«, a poslije i »Poklade«. Ubrzo poslije toga nazvala  me je i rekla kako su tekstovi predivni.

 

HR: Kažu da su vaši »Divani iz Sonte« prva  knjiga s bačke strane Dunava objavljena na šokačkom narječju. Koliko je teško pisati šokački?

 

Šokački pisati jako je teško. Padeži su nam pomalo poremećeni, a šokačko narječje karakterizira oskudan fond riječi. Koliko mi se samo puta učini kako je književni hrvatski čarobna škrinjica, iz koje bih tako rado u danom momentu uzela samo jednu, jedinu riječ, koja bi mi dočarala danu situaciju i ta situacija bi bila puno ljepše opisana. No, ukoliko bih to uradila, narušila bih izvornost šokačkoga divana. Upravo zbog toga su moje rečenice kratke, skučene, mnogima koji ne znaju što je šokačko narječje, pomalo i nerazumljive.

 

HR: Te su pripovijetke kasnije osvanule i pred čitateljima. Na koji način?

 

Pripovijetke je vidjela Katina kćer Tanja, koja je završila studij književnosti u Novom Sadu. Procijenila je kako je u pitanju prikaz dijela šokačke baštine, a kad je prvi put napomenula kako bi to moglo biti objavljeno u Subotičkim novinama, kategorički sam odbila takvu mogućnost. Jednostavno, uplašila sam se sebe same, ali sam ipak nastavila pisati slične pripovijesti. Sve sam više zaranjala u djetinjstvo, prisjećala se pripovijedanja starijih, sve mi se više javljala želja za zapisivanjem sjećanja. Pisala sam, pisala i kad sam prikupila petnaestak tekstova, poslala sam ih Tanji, koja je to proslijedila tadašnjem glavnom i odgovornom uredniku Hrvatske riječi Zvonimiru Perušiću. Uspostavila sam kontakte i s Milovanom Mikovićem, koji me je podržao u daljnjem pisanju. Moji prvi tekstovi objavljeni su u »Klasju nasih ravni« i to mi je dalo dodatne motive, vidjela sam da ne radim uzaludan posao. Obuzela me je nekakva djetinja radost, za mene je bila velika stvar pojaviti se skupa s puno poznatijim imenima nego što je moje.

 

HR: Osim u »Klasju naših ravni«, gdje su još objavljivani vaši radovi?

 

Pripovijetke su mi objavljivane u Zvoniku, Hrvatskoj riječi, Danici, a poezija u Glasu Šokadije, u zbornicima Lire naive i Rešetarskih susreta pjesnika dijaspore.

HR: Poznato nam je kako nema baš puno pisanih tragova o prošlosti Šokaca iz Sonte. Na koji ste način dolazili do podataka o tradicijskim vrijednostima koje provijavaju kroz vaše pripovijesti?

 

O Šokcima iz Sonte nikada i nigdje nisam ništa pročitala. Teme pripovijesti najviše sam crpjela iz vlastitog života, pogotovo iz života svoje šire obitelji. Majka i stari (baka i djed po ocu, op. aut.) puno toga su mi prenijeli, a i otac mi je bio vičan pripovijedanju. Od njega sam doznala puno podataka vezanih uz vrijeme njegovog djetinjstva. Tradicija se, kako sam  spoznala, nije mijenjala, sve je to provijavalo i kroz moje djetinjstvo. Još jedna velika pogodnost za mene bila je ta što sam bila uposlena u ljekarni sonćanske zdravstvene stanice. Tu je dolazilo puno starijih osoba i jako sam se »voljila š njima pripovidat«. Oni su opet bili sretni kad bih ih pitala ponešto iz prošlosti, da ne kažem, stari su danas željni razgovora. Vrijednost tih razgovora spoznala sam tek po objavljivanju mojih prvih tekstova u »Klasju«. To me je i motiviralo da intenziviram razgovore s bakama, tetkama, strinama, susjedama, općenito sa starijim osobama, kojih je u mojem okruženju bilo puno. 

 

HR: Aktivna ste članica literarnog odjela sonćanske KPZH »Šokadija«. Koji su motivi vašega rada u ovoj instituciji?

 

Prvi motiv za učlanjenje u »Šokadiju« bio mi je rad na očuvanju bogate baštine sonćanskih Šokaca. Brzo sam spoznala kako »Šokadija« ne upražnjava samo pjesmu, svirku i ples, nego nastoji otrgnuti od zaborava sve tradicijske vrijednosti našega sela. Osobito mi je zadovoljstvo rad u literarnom odjelu. 

 

HR: Osim prošlošću protkanih pripovijesti pomalo se okrećete i stihu?

 

Poput mnogih djevojčica i djevojaka iz moje generacije i ja sam pisala  stihove. Stihove o ljubavi i patnji, stihove posvećene simpatijama. No, to je vrijeme strepnji, zaljubljenosti, vrijeme kad je čovjeku drag sav svijet i kad misli da sve može! Ti stihovi nisu bili nigdje zabilježeni, trajali su dok je srce treperilo. Moje osnovno opredjeljenje ipak je proza.

 

HR: Unatoč rečenom, zapaženi ste na susretima »Lire naive«, na »Rešetarskim susretima pjesnika dijaspore«, a vaši se stihovi  mogu vidjeti i na internetskim stranicama. Možemo li očekivati nove?

 

Od poezije pomalo prezam, iako je na neki način osjetim u sebi. Često počnem s pisanjem neke pjesme, pa onda odustanem, ne čini mi se dovoljno dobrom. Pokušavam puno osjećaja  pretočiti u stihove, no još uvijek s nekom unutarnjom kočnicom.

 

HR Kroz stihove »Šokadijinih« literata provijavaju »kruv, dičje radosti, divojačko sigranje« i osobito pobožnost. Otkud to?

 

Djetinjstvo mojih i starijih generacija bilo je jako sadržajno. Bili smo maštoviti, puni duha, uvijek nam je nedostajalo vremena za igru. Sjećam se, kad bi moji otišli na njivu, ja bih legla u travu, u kamilicu, opijala se mirisima prirode i maštala. Djetinjim rezonima zaključila sam kako je tako lijepo još samo u raju. Kruha je bilo, ali se cijenio. Nije se smjela baciti niti mrvica. Sjećam se djetinjih dana i »masna, posolita i popaprita kruva«. Jeli smo ga svakodnevno. Često bi se dešavalo da istodobno jedemo i igramo se. Ukoliko bi netko ispustio kruh, podigao bi ga, malo otpuhnuo prašinu i nastavio jesti kao da ništa i nije bilo. A u pravilu, kruh bi pao na onu stranu na kojoj je bio namazan. E, pa tko onda ne bi pisao o takvom kruhu? Stari kažu kako nam je djetinjstvo bilo i surovo i gladno, ja sam prepuna samo lijepih sjećanja. Dugo sam bila, kako mi Šokci kažemo, jedinica, brat je rođen puno poslije mene. Kruha i ruha u našoj kući nikada nije nedostajalo. No, rado sam odlazila u kuću kod bake, u kojoj je živjelo trinaestero unučadi. Baka bi samo rekla: »Joj, janje moje, pa i ti mi još ideš? Pa idi kod tvoje majke, tamo ima i sira i kaljmaka, tamo ćeš uživat! A kod bake, lane moje, nema ništa, samo malo moče i malo pošećerit odozgor.«  Ali, kod bake je bilo nešto što je za mene vrijedilo puno više od »sira i kaljmaka«, bila je puna kuća dječje radosti.  Tamo sam voljela otići zbog društva, zbog velikog broja igara koje su ta djeca znala. 

Djevojaštvo mi je već bilo drugačije. Bila sam jedna od rijetkih Sonćanki koje su roditelji »dali u škulu«. U tom našem siromaštvu, dalje od osnovne škole išli su samo najbolji učenici. Moramo pisati i o teškom radu na zemlji, ali i o velikoj ljubavi koju su Šokci oduvijek osjećali za tu svoju zemlju, za svoj paoršag. Moramo pisati i o pobožnostima, jer ne znam tko je bio pobožniji od naših starih. Moramo, jer to sve živi u našim dušama, živi i zrije i kad to osjetimo u sebi, kad osjetimo da je dozrilo, pojavi se želja  da to osjete i drugi. 

 

HR: Djetinjstvo i mladost proveli ste okruženi s puno osoba zrelije dobi. Kakva je bila vaša komunikacija s njima? 

 

Uživala sam u svakom trenutku provedenom u divanu s njima. Ne zaboravite, ne samo da pišem i divanim, ja i dišem na ikavici. Svi su oni jednostavno živjeli u meni, žive i danas u mojim sjećanjima. Od tih osoba sam jako, jako puno naučila, od njih sam crpila energiju, diveći se njihovom stilu života, njihovoj nepatvorenoj smirenosti u stilu »valjda Bog tako oće«.

 

HR: U vašim pripovijestima puno je arhaičnih šokačkih riječi i izraza, lokalizama vezanih isključivo uz Sontu. Kako ste dolazili do njih?

 

Isključivo razgovorom sa starijim osobama. Kad god bih čula neki stari izraz ili riječ, ono što do tada nisam poznavala, zapisivala bih, a zapisivala bih i značenje. Za mene i moje pisanje jako je bitno to što svi u mojoj obitelji »divanu i divanili su«, tim našim šokačkim, neknjiževnim narječjem hrvatskoga jezika. To je, ustvari, moj pravi, nepatvoreni materinji jezik.

 

HR: U Sonti postoje mnoge osobe koje znaju izuzetno zanimljivo pripovijedati, ali se libe uzeti pero u ruke. Što biste im poručili?

 

Čeljadi, pišite! Pisati nije teško, teško je samo početi. Isto je kao i s divanom. Mučiš se, ne znaš kako da počneš, a kad počneš, divanu nikad kraja. Rijetko koji čovjek zna i voli slušati sugovornika, svatko najviše voli divanit. Zato pišite, čitati može svatko.