Arhiv tekstova

Pune 33 godine Ivan Karan, direktor NIU »Hrvatska riječ«, aktivan je u karateu, najpopularnijoj svjetskoj borilačkoj vještini. Od 1976. do 1990. kao natjecatelj, a potom sve do današnjih dana u ulozi trenera i pedagoga. U životu ispunjenom brojnim poslovnim i protokolarnim obvezama, stranačkim aktivnostima i kulturnim aktivnostima u našoj manjinskoj zajednici i u rodnom Stanišiću, sve manje slobodnog vremena nastoji ispuniti sportom, u kojemu je gotovo cijeli svoj život, i uzgojem šarplaninaca, kojima se, također, bavi dugi niz godina.

 

KARATE

 

»Nakon godina provedenih u Beogradu, kao aktivni natjecatelj, od 1986. godine prelazim u Sombor, gdje sam i završio natjecateljsku karijeru, te postupno započinjao bavljenje trenerskim poslom. Od 1992. godine sam trenersku ulogu pretvorio u profesionalni angažman i uspio napraviti idealan spoj, radeći ono što najviše volim. U godinama koje su slijedile započeo sam s otvaranjem karate sekcija u Svetozaru Miletiću, Bačkom Bregu, Bezdanu, Bačkom Monoštoru i konačno u Somboru u »Vladimiru Nazoru« 1995. godine. Vodio sam po četiri treninga dnevno, subotom je to znalo biti i više, a nedjelja je bila rezervirana za natjecanja na koja sam vodio svoje karatiste. Od prošle godine, kada sam počeo obnašati dužnost direktora »Hrvatske riječi«, zbog obilja dužnosti bio sam primoran ugasiti brojne sekcije koje sam dotada držao i danas vodim samo sekciju u Somboru, gdje vodim treninge ponedjeljkom, srijedom i petkom. Radim s vježbačima od pionirske do seniorske konkurencije, a istaknuo bih, primjerice, seniorke koje su dva puta bile treće na državnom prvenstvu nekadašnje SiCG, prvakinju sadašnje države i sudionika na Svjetskom prvenstvu. Nažalost, sve ove aktivnosti su financirane isključivo od strane roditelja, jer Općina Sombor ne izdvaja nikakva sredstva za ovaj sport, pa sam bio prinuđen sve svoje najbolje natjecatelje darovati drugim klubovima iz Novoga Sada, Zrenjanina i Beograda, za koje oni danas nastupaju, ali i dalje treniraju kod mene«, priča Ivan Karan 

 

ŠARPLANINCI

 

»Izuzetno volim životinje, koje me najbolje opuštaju u slobodnim trenucima, i već se trideset godina bavim uzgojem šarplaninaca, plemenite rase pasa koja potječe s istoimene planine. U proteklom razdoblju imao sam više državnih prvaka, interšampiona, sve do svjetskog prvaka u svom rangu, a štenad sam uspio prodati u desetak zemalja. Jedno do njih je, najdalje, otišlo u Tunis, jer otac tuniskog veleposlanika u Rimu doma ima veliku farmu ovaca, a do ovog ‘transfera’ došlo je nakon jednog njegovog neslužbenog razgovora s veleposlanikom Srbije u Rimu. Ljudi iz ministarstva vanjskih poslova potom su došli kod mene i kupili jedno šetene, koje danas živi u ovoj afričkoj zemlji. Glede samih šarplaninaca mogu kazati kako su u pitanju iznimno odani psi, čuvari i borci samo kada to određena situacija nalaže.

Nažalost, zbog brojnih obveza nemam više toliko vremena za njih, ali ipak nastojim, kad god je to moguće, provesti određeno vrijeme u njihovom okruženju.«

 

KUNIĆI, FAZANI

 

»Dugo već držim i kuniće rase belgijski orijaš i imao sam i brojne šampionske primjerke, a trenutačno nastojim izgraditi i dvije volijere za ukrasne fazane. Nisam baš neki majstor, posao se otegao, ali ovaj rad spada u oblik lijepo i ugodno provedenog slobodnog vremena.«   

 

DSHV, RAD U KULTURI

 

»U Stanišiću sam formirao mjesnu organizaciju DSHV-a i veliki dio slobodnog vremena, utorkom i četvrtkom, koristim za razvijanje organiziranijeg sudjelovanja svojih sumještana u radu naše manjiske zajednice. Također nastojim animirati što više ljudi da kupuju redovito »Hrvatsku riječ«, a na polju kulture uspio sam, uz pomoć svojih suradnika, ponovno formirati HKUD ‘Vladimir Nazor’  i već smo imali jednu književnu večer posvećenu danu rođenja ovog istaknutog hrvatskog književnika. U planu je i održavanje slikarske kolonije, koja bi trebala biti održana u desetom mjesecu, i obilježavanje obljetnice koloniziranja Hrvata iz Dalmacije početkom prosinca. 

Najveća želja nam je dobiti natrag staru zgradu ‘Vladimira Nazora’, koju je društvo koristilo od 1945. godine sve do 1990. godine, i u njoj napraviti Hrvatski dom. Također, u večernjim satima pišem određene stručne tekstove za knjigu iz karatea namijenjenu trenerima ili radim na aktima vezanim uz rad u stranci i tekstovima za stranačko glasilo.«

 

NEDJELJA

 

»Jedini stvarno slobodni dan u tjednu, nedjelju, koristim za natjecanja ili posjete supruzinoj obitelji u Jankovcima kod Vinkovaca ili mojoj braći u Novom Sadu, Beogradu ili Zrenjaninu. Ako smo kod kuće, poslije uređivanja okućnice sa suprugom odem na misu, iako se održava u 13 sati pa nam to malo ometa obiteljski ručak.«

 

ŽELJE, PLANOVI

 

»Volio bih jednom, kada sljedeći put bude gostovao u Srbiji, provesti malo više vremena s mojim bratom Goranom Karanom. Jer, kada je prva četiri puta gostovao, ja sam uvijek bio na natjecanjima u Crnoj Gori. Istina, vidjeli smo se na kratko kada je pjevao na Velikom prelu, ali zbog njegove zauzetosti nismo imali više vremena biti zajedno. Vjerujem da ću ga ipak uspjeti vidjeti ovog ljeta kada budem na odmoru u Vodicama, jer ga namjeravam posjetiti u Splitu. Glede planova, istaknuo bih kao glavni plan i želju moje supruge Ane da se preselimo u Suboticu, a njezine želje su za mene zapovijed«, pomalo se i šaleći zaključio je Ivan Karan svoju izvanprotokolarnu priču.