Arhiv tekstova

U nevelikoj kućici u Beogradskoj 8 u Sonti žive Ruža i Petar Lukić. U svojem toplom domu provode umirovljeničke dane družeći se s biljkama, željno iščekujući dolazak djece i unučadi. Već sam izgled uličnog ulaza privući će pozornost svakog prolaznika. Hladnoću kovine i lima ulazne kapije razbija zelenilo puzavice i u limu urađene dvije kečige i četiri udice. Neka se zna kako u ovoj kući živi stari pecaroš. 

»Ribičijom se bavim otkad znam za sebe. Pecanje mi je do početka ratnih devedesetih bilo strast, Dunav opsesija. S Dunava su me otjerala ratna zbivanja. Sav moj svijet odjedanput se sručio, nisam mogao zamisliti da će me jednoga dana Dunav dijeliti od matične domovine, da će me razdvojiti od tadašnjih pecaroških i bećarskih prijatelja s obiju obala. Upravo ova kapija danas mi je najljepša podsjetnica na pecaroške i bećarske dane. Ideja za ovakvo urešenje ulične kapije je moja, jedan od mojih nećaka, kovinotokar, realizirao je, supruga Ruža je pustila i oblikovala puzavicu i tako ova unikatna kapija stoji već dvadesetak godina«, kaže domaćin Petar.  

Prolaskom kroz kapiju čovjek stupa u nestvarni spoj šarenila Ružinih cvjetnjaka i smirenih tonova zelenila povrtnjaka, vinove loze i drvenih elemenata obrađenih Petrovom rukom. 

 

Cvijeće naših baka

 

»Ljubav prema cvijeću naslijedila sam od majke, a umirovljeničke dane s osobitim zadovoljstvom skupa sa suprugom Petrom provodim u uređenju naše okućnice. Kako se može vidjeti, u mojim cvjetnjacima nema skupog hibridnog cvijeća, sve ovo sadile su i naše bake, sve su autohtone vrste. Nema ni željeznih ni plastičnih postolja, rabim isključivo drvena, urađena Petrovim rukama. A najdraže od svih postolja mi je ova kolijevka, stara više od jednoga stoljeća. Spasli smo je od propadanja. Dobili smo je od jedne rođake u dosta jadnom stanju, Petar ju je zaštitio, obojio izvornom bojom, da ne kažem udahnuo joj novi život«,  kaže Ruža. 

Petrovo carstvo su vinova loza i drvenarija. Na prvi pogled namjerniku u oko upadaju jedna lomača koja se pruža paralelno s kućom i jedna poprečna u dnu dvorišta. 

»Lomaču na ulazu u kuću posadio je moj pokojni otac. Stara je pedesetak godina, poslije očeve smrti preuzeo sam brigu o njoj. Ljeti nam daje jako ugodnu hladovinu, a kako se da vidjeti, za oko mjesec dana imat ćemo prve slasne zrele grozdove.  Ovu drugu posadio sam ja prije petnaestak godina i sada je u punoj snazi. Iz jednoga trsa pružaju se loze na tri strane i kad bismo ih premjerili, dobili bismo duljinu od oko 35 metara. Zbog opaske jednoga prijatelja kako je u nekoj kući vidio kako na lozama jednoga trsa ima više od 150 grozdova, pomislio sam da kod mene mora biti puno više. Nije mi bilo teško prebrojati, ispostavilo se da ovaj trs nosi rekorderskih devetsto i nešto grozdova«, s ponosom kaže Petar.

 

Majstor za drvenariju

 

A ponosan je i na svoju drvenariju. Sve figure u dvorištu, sva postolja za cvjetnjake, sve ograde, ogradice, ulaze, pa i klupe i stol za odmor u hladovini lomače uradio je svojim rukama. Najveća zanimljivost je kako je sve pobrojano urađeno od pragova sa željezničke pruge. 

»Većinu ovoga uradio sam od početka devedesetih godina. Mirovinu sam zaradio kao radnik željeznice. Poznato je kako su devedesete bile godine neimaštine, a meni su stjecajem okolnosti bili dostupni kvalitetni pragovi, koji su, prije svega, bili znatno jeftiniji od bilo kojega drveta pogodnog za obradu. To što su bili impregnirani nije bila nikakva smetnja, jer ništa od ovoga nije strojno obrađivano. Pila, sjekira, hobla i turpija su alatke koje sam rabio i rabim i danas«, kaže Petar. 

I, još jedna zanimljivost. Petar još nijednog namjernika nije iz svoje kuće »ispratio«, a da ga nije u hladovini svoje lomače-rekorderke ponudio čašom svojega domaćega vina ili rakije. Kaže, neka sva osjetila uživaju.