Arhiv tekstova

Veliki dio ljudi je na odmoru. Žetva je završena. Nažalost, nisu mnogi zadovoljni. Vremenske nepogode učinile su svoje. Jedva koje ljeto pamtimo tako kao ovo. Kišovito, hladno, ili pretjerano vruće. Nikad dobro. Čini se da je sve »pobrkano«. Kada razmišljam o stvaranju svijeta, ne mogu nikako zaobići riječ: i bi dobro. Naime, Biblija opisuje stvaranje kao Božje djelo, gdje se sam Stvoritelj nakon završne faze stvaranja »divio« stvorenome djelu. Čovjeka je stvorio na kraju. Postavio ga je u gotov svijet, a onda je uputio riječi – ne kao zapovijed – nego kao životno poslanje. Dovršuj stvaranje, obrađuj zemlju i podvrgni je sebi. Tako je čovjek dobio svoje poslanje – sadržaj svoga života. Rad stoga nije prokletstvo i progonstvo. Rad je poziv na suradnju i to ne s makar kim, nego suradnju s Bogom. Bog i čovjek su suradnici. 

I dok je čovjek suradnik Božji u nastavku stvaranja, sve ide dobro. Ali, nažalost, nije uvijek tako. U vremenu 18. stoljeća čovjek je više povjerovao svom razumu nego Božjoj objavi. Rođen je racionalizam. A onda je došlo vrijeme kada je više povjerovao u svoju organiziranost negoli u Božju providnost, pa je nastao kolektivizam. Bilo je vrijeme kada je povjerovao više u svoju moć, nego u Božju svemoć, pa je nastao fašizam. I konačno, bilo je vrijeme kada je čovjek »poslao« Boga iz svijeta, pa je nastao ateizam. I sada se dogodio obratni proces. 

 

Poslije svih »izama«

 

Nakon svih tih »izama«, čovjek je izgubio i samoga sebe. Svjestan kako mu je zemlja dana na »doradu«, on ju je počeo uništavati. Sve je Bog savršeno stvorio, sagradio, ozakonio. Međutim, rušeći naravni zakon, jedan za drugim, čovjek je zemlju razgrađivao. Našli smo se u ruševinama. Poznate su još slike ruševina od bombardiranja – pa i atomske bombe, a sad nam se polako »otapa« sjeverni pol. Pijemo otrovanu vodu. Jedemo otrovanu hranu, a zemlja nam postaje pustinja. Sastaju se stručnjaci, zvone zvona za uzbunu, proriču ekolozi: još samo malo i prijeti katastrofa. 

A čovjek? Stoji zbunjen, osamljen, izoliran. Što bi nakon svih tih »izama«? Ovih dana je papa Benedikt XVI. jasno progovorio sudionicima samita osam najbogatijih zemalja svijeta – G-8, podsjetivši ih na rečenicu Ivana Pavla II. da je zemlja jednako pravni dom za sve njene stanovnike. Ukazao je na nezaobilaznu odgovornost bogatih za siromašne i pozvao na otpisivanje dugova siromašnima. Hoće li ga poslušati? Teško. Ali kao vjernici ne možemo nikada gubiti nadu. Naša snaga je Bog. Njemu je sve moguće, kako kaže Isus. 

 

Dužijanca

 

Ovih dana u našoj zajednici se slavi rad. Slavi se Dužijanca. Kod nekih je to samo jedan običaj, koji podsjeća na prošlost. Kod nekih je to »atraktivna« turistička ponuda bez duše i poruke. Za neke je to prilika za lijepu zabavu. A samo za jedan malen broj, to je prilika za iskrenu molitvu i zahvalu. Isključuju li se svi ovi segmenti? Nikako! Međutim, ono što doživljavamo svakako je nečija želja da te razine – segmente sukobi i od Dužijance učini samo turistički atraktivni običaj. U času kada Dužijanca postane makar i najatraktivniji turistički običaj, postat će tijelo bez duše – leš. Stoga se pred tom činjenicom zaustavlja i vjernik s ozbiljnim razmišljanjem: kako i što dalje. Dužijanca, kada je iskoračila u javnost iz obitelji, iskoračila je u javnost crkvene zajednice. Teško bi bilo nastaviti ako se prekine ta veza s izvorom. Neko vrijeme će još biti vode i trajat će, ali ako u nju ne dotiče svježa izvorska voda pretvorit će se u baru i močvaru. 

Čini se da nekima to odgovara i da postoji želja prekinuti izvor »žive vode« i u okviru samo običaja, vremenom učiniti ju barom i močvarom. U ovim krajevima su poznate osobine bare i močvare. U zadnjem stadiju bara širi svoj neugodan miris. U njoj se sklanjaju samo gmazovi i žabe. Sada vrijedi postaviti jasno načelo: čistu vodu u čiste čaše. Divim se onima koji iz »petnih žila« nastoje čas »čistiti« vodu, čas »čistiti« čaše. Jednako tako se čudim onima koji još smrdljivije nastoje čas prljati vodu, čas prljati čaše. Tako je iz godine u godinu ta naša draga svetkovina u vrijeme odmora i zahvale jedan veliki zadatak koji tako marljivo odrade ljudi dobre volje, te konačno moramo biti najviše zahvalni njima što imaju srca i snage trajno »ispravljati krivu Drinu«.

 

Graditi

 

Svakako da je tradicija jedna od najmoćnijih prijenosnika vrednota. Zahvalnost kao vrednota u našem vremenu je u fazi odumiranja, stoga je vrlo teško »vratiti« toj vrednoti mjesto u zajednici koje joj pripada. Oni koji nisu doživjeli ljepotu zahvalnosti ne mogu se do kraja uživjeti ni u ljepotu običaja, ako on nije nositelj same vrednote. Tako »puca« lanac čim se prekine samo jedna karika. Do sada još lanac stoji.

Kao kršćani i vjernici ponovno stojimo pred jednim izazovom: moliti za Dužijancu. Ako ta tako bogata i raznorodna tradicija prolazi kroz vrata »Scile i Haribde«, onda je zajednica vjernika pozvana žarko moliti Boga da se u okvirima te tradicije sačuva njena bit. Treba moliti za ljude koji imaju smisla i srca. Treba moliti za zajedništvo bez kojega sve postaje pitanje prestiža i dobiti. Trebamo moliti za strpljivost i snagu. Jednom riječju trebamo prepustiti s dubokim uvjerenjem predmet Dužijance dragome Bogu. U ovom razmišljanju upravo to je cilj: graditi. Kao što smo na početku istakli Božju volju, koja nas poziva na suradnju s njim, tako je i sada ovo poziv na suradnju jednih s drugima, da bi se pojavili pred Bogom kao molitelji jedni za druge. Optimist sam kada vidim da mnogi razmišljaju kao ja i Boga zazivaju za blagoslov i ovoga načina društvenog života ljudi našega kraja.