Arhiv tekstova

Romanopisac i novelist Ksaver Šandor Gjalski rođen je kao Ljubomil Tito Josip Franjo Babić u plemenitaškoj obitelji 1854. godine. Potomak je velikaške loze iz Hrvatskog zagorja, vlasnik lijepog posjeda i otmjene plemićke kurije Gredice. U roditeljskom je domu odgajan u izrazito ilirskom duhu. Osim domoljublja Gjalski je u ranom djetinjstvu otkrio veliku ljubav prema knjizi, posebice prema latinskim klasicima i poeziji koju je vjerojatno naslijedio od majke jer je ona rado čitala djela franscuskih, engleskih i njemačkih književnika. Osnovnu je naobrazbu stekao privatnom poukom, gimnaziju polazio u Varaždinu, a pravo studirao u Zagrebu i Beču. Službovao je u Koprivnici, Osijeku, Sisku, Sušaku, a od 1891. zaposlen je pri Kraljevskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, gdje je 1898. umirovljen zbog neslaganja s Khuenovim režimom. 

Političku djelatnost započinje 1906. godine kada je na listi Hrvatsko-srpske koalicije izabran u Hrvatski sabor. Njegove političke nazore obilježuje neprestana mijena: od mladenačke zanesenosti pravaškom idejom, preko slavenofilstva i unitarnoga jugoslavenstva, do kraja političke karijere koju okončava kao razočarani federalist. Dva je puta obnašao dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika, a 1903. postaje počasni član JAZU-a.

U hrvatskoj se književnosti javlja relativno kasno novelom »Illustrissimus Battorych« 1884. u listu »Vienac«, uzevši književni pseudonim Ksaver Šandor Gjalski po majčinu ocu. Svojom je prvom novelom ostavio dubok dojam, a prvom zbirkom novela »Pod starimi krovovi« preko noći postaje poznat i izvan hrvatskih granica. U turgenjevljevskoj maniri liričnosti, sentimentalnosti i nostalgije započeo je kroniku propadanja zagorske plemenitaške sredine. Gjalski je opjevao naše plemstvo u propadanju, poistovjetivši se sa svojim junacima u ljubavi prema tradiciji.  

U političkom romanu »U noći«, jednom od najboljih hrvatskih romana devetnaestoga stoljeća, suprotstavlja likove iz različitih političkih stranaka. Središnji motivi vezani su uz pokvarenost u hrvatskome društvu i bezidejnu mladež koja je uvučena u političke igre i iskorištena za tuđe interese. Svojevrsna je to književna kritika pravaškoga političkoga programa i otvoreno zauzimanje za Strossmayerova načela kulture, znanja i prosvjete, ali i piščev obračun s vlastitim mladenačkim pravaškim uvjerenjima.

Povijesni romani i pripovijetke »Tri pripovijesti bez naslova«, »Osvit«, »Za materinsku riječ«  i »Dolazak Hrvata« čine zasebnu cjelinu unutar njegova opusa. U njima govori o naseljavanju Hrvata i pokrštavanju, o narodnome preporodu i buđenju nacionalne svijesti te o događajima 1848. godine. U posljednjem se književnom pokušaju, romanu »Pronevjereni ideali«, razračunao s jugoslavenstvom, jednom od svojih političkih zabluda.

U romanima »Janko Borislavić« i »Radmilović« među prvima u hrvatskoj književnosti prikazuje duhovne nemire hrvatskih intelektualaca, njihove dvojbe i tragičan svršetak motiviran osobnim pitanjima i društvenom sredinom. Prvim romanom začinje mistično-filozofsku tematiku pod utjecajem Schopenhauerove filozofije gradeći priču oko problema hrvatskoga »suvišnoga čovjeka«, dok je u drugome preko glavnoga lika, nadarena književnika koji je neshvaćen u domaćim provincijskim kulturnim prilikama, zahvatio onodobno hrvatsko društvo.

Književni su kritičari uglavnom suglasni u ocjeni kako je Gjalski najdorečeniji u pripovijestima iz zagorskoga plemenitaškoga života. Ponajprije je autentični pisac hrvatskih tema koji je uz Hrvatsku vezan svim svojim bićem. Jedan je od najvitalnijih i najprevođenijih pisaca hrvatskoga realizma.