Arhiv tekstova

»Kužiš, bila je pitalica ili si se zaljubio ili si dosadan? Jel bila? Odgovorio sam ti. Jesam reko da sumnjam da sam dosadan? (tu sam još htio napisat – nisam dosadan, ja sam zanimljiv – al tu sam se bojao da ne ispadnem prekenjator, mada bi to trebalo bit kao smješno, ali nisam bio siguran, pa nisam) Jesam li? Inače nemaš pojma kad je to bilo prvi put. (kad sam se zaljubil u tebe…ali, ispalo je malo misterioznije, ti si jednom kasnije, pa valjda jedno dva dana kasnije pitala – E, a kaj znači rečenica? – Uopće nemaš pojma kad je bilo prvi put. Pravio sam se da nisam čuo pitanje. Kaj da odgovorim?«. 

Iz ovog ulomka romana »Život je gluh« Filipa Šovagovića može se sasvim jasno iščitati ponešto od onoga što se u suvremenoj literaturi događa. Kao i sve, ni književnost ne zaostaje za promjenama, pa se tako već počelo govoriti i o »sms književnosti«. 

 

Lucidno sažimanje

 

Riječ je o jednom od fenomena prožimanja starog i novog, koji su i domaći mediji pokušali isforsirati, vjerojatno samo zato da bi »digli i ono malo kose na glavi zagovornicima društva znanja, boljih običaja i obvezne lektire.«  

Mora se priznati kako je ponekad zabavno vidjeti kako se par stotina stranica može efektno, a gdješto i lucidno, sažeti na kratku poruku koja stane na zaslon mobilnog telefona. U slučaju proznog prvijenca Filipa Šovagovića »Život je gluh« to bi kraćenje zvučalo otprilike ovako: »Zaljubio se, ali nije im baš išlo. Ona se opirala, on je gnjavio. Na kraju je ipak popustila, proveli bajkoviti vikend na Braču.«  

Filip Šovagović (sin poznatog pokojnog glumca  Fabijana Šovagovića i brat glumice Anje Šovagović-Despot) uglavnom je poznat kao glumac, filmski i kazališni redatelj te pisac komada koji su već ušli u kanon nove hrvatske drame. Autor je i proznih fragmenata objavljenih po časopisima. Kritika o njima govori kao o tekstovima u kojima, naravno, ne odstupa od specifičnog, reklo bi se razgovornog izraza te ponekad munjevite i istodobno ležerne, gotovo lijene »struje svijesti«. Najvjerojatnije je to plod autorske odluke, poduprt nepristajanjem na bilo koji sustav, uključujući i onaj standardnog jezika, što njegove drame, a sad i prozu, čini naizgled lako prohodnom dok je »uistinu sinkopirana sitnim, ne samo jezičnim, nego i smislenim diverzijama.« Doduše, koliko u baš svakoj od njih ima smisla, teško je reći, ali im se ne može zanijekati duhovitost, jednom na strani lucidne opaske, a drugi put u bespućima razuma.

 

Između dnevnika i autobiografskih zapisa

 

Njegov prvi roman, koji se dugo najavljivao i »kuhao« prije objavljivanja, vrlo uvjetno mogao bi se nazvati hrvatskim pokušajem sms-romana, »jednom od izmišljotina navodnog braka književnosti i novih tehnologija«. Uvjetno, zato što su sms-ovi kojima pripovjedač komunicira sa djevojkom u koju se zaljubio tek povod, težište oko kojeg se koncentrično gomilaju autobiografski i dnevnički zapisi, prepušteni struji svijesti u kojoj nema čvrstog povezivanja narativne građe, pa ni čvrste logike. 

Stoga se roman »Život je gluh«, lako može opisati kao najobičniji ljubić, predstavljen ipak kao nešto između dnevnika i autobiografskih zapisa. Oni koji poznaju njegov dosadašnji rad uočavaju da je ponovno, kao i glavni lik monodrame »Stanje nacije« ili predstave »Ilijada 2001.«, »nedovoljno udaljeni autorov alter-ego, zagrebački kazališni i filmski glumac koji se kreće prepoznatljivim društvenim miljeom i pritom, kao u davnom stihu previše puši, pomalo pije, ima vrline i ima mane. No, vjerojatno je teško pobjeći od samog sebe, a pogotovo kad se piše intimistička proza o ljubavnim jadima ostarjelog Werthera, kojega izjeda kontekst nejunačkog vremena, ali još uvijek ima dovoljno snage da od njega pobjegne u ironiju.«  

Razlomljen na vrlo kratke ulomke/fragmente ljubavnog govora, svedive na dužinu poslanih poruka te njihove naknadne opservacije, Šovagovićev nas roman vodi prepoznatljivom rutom birtija -  tulum – kazalište – krevet. S uživljavanjem u ovaj tekst nitko neće imati problema jer je riječ o štivu koje frustracije čini svakodnevnima i »već pomireno ih slaže na gomilu ispod koje možda leži nekadašnji pobunjenik, ali još uvijek senzibilizirani mužjak koji ni sam nije siguran što želi biti.« Stoga je lako moguće složiti se s mišljenjem jednog od kritičara:

»’Život je gluh’ može se svidjeti, ali će malo kome išta značiti. Pa makar u nekom sljedećem romanu Filipa Šovagovića jedan od sms-ova neke nove ženske opsesije, baš poput one iz romana, bude glasio: ‘Slušala Antenu. Roman uredno popljuvan.’«.