Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Mladost je odlazila i ranije

U godinama poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme u kojemu je najveći dio žitelja Sonte životario od poljodjelstva, odnosno od proizvodnje hrane na svojim sitnim posjedima i teškoga nadničarenja kojim su se jedva prehranjivale brojne obitelji, oči brojnih mladića bile su uprte u traperice, šuškavce, žvakaće gume, u Trst i Ameriku, kao veliki i tamo negdje u magli, jedva dostižan san. 
Mnogi su se pokušali otrgnuti od »paoršaga«, otići bilo kuda, otići u grad, u »svit«. Bili su željni života ljepšeg od onoga kojega im je mogla osigurati obrada sitnog posjeda i teško nadničarenje. 
 
Nogometaš – glavni servisni instruktor Tomosa
 
Jedan od njih, osamnaestogodišnji mladić iz sirotinjske obitelji, rođen 1940. godine, Marko Matić otisnuo se 1958. godine u neizvjesnost. Neimaština, a još više nemirenje s »predodređenim« statusom, te nekakav bunt u duši i novi životni izazovi odvojili su ga od rodne Sonte. Nakon kratkih početnih lutanja zaustavio se u Kopru, u Sloveniji. Dobar nogometaš, pokraj igranja za NK »Tomos Koper« upošljava se u Tvornici motornih vozila »Tomos«. Radin i vispren, u profesionalnim vodama bilježio je stalne uspjehe. Počeo je od najtežih, ali najbolje plaćenih poslova – rada u talionici, a kroz godine rada u ovom poduzeću, uz dokvalifikacije i iznimno dobre rezultate u svakom poslu ili dužnosti koje bi mu bile potrebne, ostvario je karijeru kakve mnogi mogu samo sanjati. 
U mirovinu odlazi kao glavni servisni instruktor »Tomosove« tehničke servisne službe. Nakon prestanka aktivnog igranja nogometa postaje i sportski djelatnik. I danas je aktualni delegat Nogometne zveze Slovenije. Svaki slobodni trenutak iskoristi »da malo skokne u Sontu«. 
»Što sam stariji, Sonta me sve više privlači. Volim ove naše jednostavne, ali srdačne ljude, volim Dunav, a ribljeg paprikaša kakav se kuha u Sonti, nigdje više nema. A kakav je osjećaj kad potkraj dana ‘sidnem na sokak’, priča je za sebe. Istina, kroz ovih 50 godina navikao sam na drugačiji sustav života, na druge životne vrijednosti, ne bih danas mogao ni bez njih. Upravo zbog toga volim doći u Sontu. Što sam stariji, volim i sve duže ostati s malobrojnim živim prijateljima, ali tu su i pripadnici mlađih generacija, intenzivno se družim  i s njima. Jednostavno, ja jesam otišao iz Sonte, ali Sonta iz mene nije nikada«, govori Marko Matić. 
 
Kuharski autoritet Opatije
 
Da je mladost u svim generacijama ista svjedoči životna priča jednog od današnjih kuharskih autoriteta Opatije, Sonćanke Nevenke Brdarić. Ova, danas poletna i energična pedesetogodišnjakinja, rodom iz Sonte, otisnula se u svijet nakon zavržene druge godine srednje ugostiteljske škole u Somboru, smjer kuharstva. Učeći uz velike kuharske autoritete toga doba, u Opatiji je završila treću i četvrtu godinu srednje kuharske škole, a potom i dvije godine više. Tako je postala specijalistica u svojemu zvanju gastronoma. Vrhunac karijere Nevenke Brdarić, razdoblje u kojem je bila šefica kuhinje opatijskog hotela »Royal«, osigurao joj je zapaženo ime u profesiji za sva vremena. Kad god joj se pruži prilika dođe u Sontu, obiđe stare roditelje i prijatelje. 
»Sve u životu postigla sam radom, trudom i učenjem. Počela sam od pranja i pripreme salata, pa redom. Raditi se moralo puno, pretpostavljene se moralo slušati, ali i učiti od njih. Imala sam sreće tijekom izobrazbe učiti od velikih imena opatijske škole kuhanja, mentori su mi bili kuhari od kojih je svaki imao ime cijenjeno u europskim okvirima. Najveći utjecaj na mene imao je moj izravni mentor Pavao Rode, koji je jedno vrijeme kuhao na engleskom Dvoru za kraljicu Elizabetu, te na Brijunima. Šefovi kuhinje u hotelu ‘Opatija’, gdje sam obavljala praksu, Ante s Raba i Danko Dumić, bili su reprezentativna imena za Europu. I danas s ponosom ističem kako sam bila njihova učenica, a evo prolaskom godina sada sam i ja u poziciji prenositi znanje i iskustvo mlađima i to me veseli. Intimno, najveća mi je želja prije odlaska u mirovinu, u tajne kulinarstva uputiti nekoga od Sonćana. A po umirovljenju, vratit ću se u svoju Sontu. Korijeni me sve snažnije vuku, a tamo gdje sam rođena, želim i provesti svoje posljednje godine«, kaže Brdarićeva.
 
U rodnom gradu Gutenberga – Mainzu
 
Očit primjer odlaska mlađih generacija je današnja žiteljka Mainza, Njemačka, Natalija Parata, djevojačko Perić, rođena u Sonti. Ova, sada  tridesettrogodišnja žena sanjala je, pohađajući gimnaziju u Apatinu, o pozivu novinara. No, kako se u Beogradu te teške 1995. godine primalo svega 28 studenata žurnalistike, nije se ni natjecala, ocijenila je kako će bolje iskoristiti priliku u Novom Sadu na Filološkom fakultetu, odsjek engleskog jezika. Od 500 prijavljenih kandidata primalo se 50 redovitih i 50 izvanrednih studenata. Uvjete je na prijamnom ispitu ispunilo 350 kandidata, a svi kasnije primljeni studenti bili su iz Beograda i Novog Sada. To je bilo prvo veliko razočarenje Natalije Perić u tadašnji školski sustav Miloševićeve Srbije. San o jednakosti djevojke iz provincije najgrublje se raspršio. Tako se našla u autobusu za rodni grad Johanesa Gutenberga, poznato studentsko središte Mainz. Uz intenzivno učenje njemačkog jezika upoznala je i današnjeg supruga Cosima Paratu. Poslije dvogodišnje neuspjele epizode u Italiji, obitelj Parata, proširena novorođenom članicom Isabellom, vraća se u Mainz i kreće »od nule«. I pokraj straha od neizvjesnosti registrirali su vlastito građevinsko poduzeće. 
»Nakon dvije godine rada možemo konstatirati kako poslujemo i bolje nego što smo se usudili očekivati. Naše veze sa Sontom i Italijom su nevjerojatno jake. Sve troje govorimo sva tri jezika, da ne kažem četiri. Dijete nam je, čini mi se, nadareno za učenje jezika, jer sa svoje četiri i pol godine, bez problema se prebacuje s njemačkog na talijanski, srpski, hrvatski, a jako sam ponosna na njezin divan, na njezino perfektno služenje šokačkom, dakako sonćanskom ikavicom. Razumljivo, srpski i hrvatski brka, nije lako u njenim godinama uočiti razliku. Nastojimo je detaljno upoznati s bogatstvom običaja naših predaka, no svoju perspektivu ipak vidimo isključivo u Mainzu. Bez obzira na podrijetlo, ne razmišljamo ni o Italiji, ni o Sonti. U rodno mjesto dolazim jedanput godišnje, zimi, i iskreno rečeno ne dopada mi se ono što vidim. Puno je neuposlenih, puno je mladih otišlo iz Sonte. Razumijem ih, svi smo mi otišli ne zato što ne volimo Sontu, nego zbog svoje egzistencije, zbog nepostojanja bilo kakve perspektive u rodnom mjestu«, kaže Natalija Parata. 
  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika