Arhiv tekstova

Krhka žitna slamka u rukama vrijednih slamarki, pripremljena s ljubavlju i nježnošću, dobiva svoje mjesto na umjetničkim djelima, djelima koja su već dugi niz desetljeća dio naše kulturne baštine. Neka slama završi u svečanoj kruni za Dužijancu, neka na slici, perlici ili nekom suveniru od slame. No, slama svakako dobiva svoje mjesto u mašti slamarke koja svojim rukama piše zlatnu priču. 

Slamom se skoro tri desetljeća bavi i Jozefina Skenderović, nastavnica fizike i kemije, a ujedno i voditeljica likovno-slamarskog odjela pri Hrvatskom kulturno-prosvjetnom društvu »Matija Gubec« iz Tavankuta, kao i voditeljica Prve kolonije naive u tehnici slame. 

 

 

HR: Kada ste se počeli baviti slamom i na koji ste način otkrili svoje sposobnosti?

 

Slamom sam se počela baviti 1979. godine, no prvu sliku sam napravila godinu dana kasnije, 1980. Moj kontakt sa slamom počeo je sasvim slučajno. Zaposlila sam se u Osnovnoj školi »Matija Gubec« u Tavankutu, ali iako sam i prije poznavala rad sa slamom, tu je u stvari sve konkretno i započelo. Moja prijateljica Marija Matković, s kojom sam puno vremena provodila, bavila se slamom. Najčešće smo se družile kod nje, jer je ona usput radila, a ja sam samo promatrala. Nikad nisam mislila da bih se time i ja mogla baviti. Čitav proces naučila sam gledajući, ali nikad nisam pokušala i sama raditi. Kad sam se zaposlila u tavankutskoj školi tamo je već bio slamarski odjel, koji je vodila Ana Crnković. Vidjela sam kako se djeca bave slamom i potaknuta njima zaželjela sam i ja probati. Za vrijeme ljetnih ferija prvi sam put napravila svoju sliku. Ona je bila mala, ali sam je sama napravila sjećajući se svega što sam vidjela od moje prijateljice. 

 

HR: Jeste li imali nekog tko vas je naučio plesti, raditi i stvarati umjetnine?

 

Prvi koraci su bili samostalni, a tijekom vremena sam učila od puno ljudi, uvijek sam imala od koga učiti i vidjeti nešto novo, a i sad još učim. Najviše sam naučila od pokojne tete Mare Ivković Ivandekić, koja je puno toga znala. Bila je žena koja je znala i htjela pokazati, imala je pedagoški dar. No, od svakog se može ponešto naučiti. Zanimljivo je kako sam puno toga naučila i od djece. Primjerice, da bi se slama mogla oblikovati mora se omekšati. Naše stare majke su srkale vodu iz lončića, a djeca su se dosjetila da to možemo i drugačije raditi. Tako danas vodu više ne srčemo kroz stabljiku slame, nego je napunimo špricom, što je, moram priznati, puno praktičnije, a bolje je i radi higijene. Kad radiš ovakve stvari puno toga pokupiš sa strane od drugih ljudi, te često ne znaš što si od koga naučio. 

 

HR: Po struci ste nastavnica fizike i kemije, a pokretanjem hrvatskih odjela počeli ste predavati i na hrvatskom jeziku. Jeste li imali poteškoća u radu? 

 

Da, po struci sam nastavnica fizike i kemije, ali sam u školi počela raditi kao nastavnica tehničkog odgoja, jer je tada mjesto nastavnika fizike i kemije bilo popunjeno. Nadala sam se kako ću naslijediti mog nastavnika fizike, međutim, okolnosti su bile drugačije. Nakon dvije godine u školu je došao nastavnik tehničkog, a ja sam prešla raditi u OŠ »Vladimir Nazor« u Đurđinu. Tamo sam radila u struci samo pola godine. Kada je 1982. godine raspisan natječaj u OŠ »Ivan Milutinović« u Subotici bila sam primljena i radila sam pola norme kao nastavnica tehničkog, a pola vremena kao nastavnica fizike i kemije. To je trajalo oko dvije godine. S obzirom da toj školi pripada i osnovna škola u Maloj Bosni, dva dana sam u Maloj Bosni, a tri dana u Subotici. Formiranjem hrvatskih odjela, a cijelog sam života čekala priliku da mogu predavati i na hrvatskom jeziku u školi, počela sam raditi kao dvojezična nastavnica – u hrvatskim i srpskim odjelima – a u protekloj školskoj godini predavala sam kemiju u Đurđinu, u hrvatskom odjelu. Svima nama, koji smo u Srbiji završili školu, nije lako raditi na hrvatskom jeziku, ali ako nešto želiš i hoćeš – sve se može. Bilo je tu i zanimljivih situacija, kada u srpskom odjelu počnem govoriti hrvatski, pa me djeca gledaju i pitaju se – što sad radim? Ali, to je sve sastavni dio toga posla. 

 

HR: Osim nastavnog plana i programa, svoj rad s djecom oplemenili ste i u kreativnim radionicama, gdje ste izrađivali predmete od slame. Jesu li djeca zainteresirana za rad sa slamom?

 

To je vezano uglavnom uz hrvatske odjele. Jedan od naših lijepih običaja je izrada kruha božićnjaka za Božić i s obzirom da sam bila razrednica u 6. razredu koji pohađa nastavu na hrvatskom jeziku, odlučili smo na satu razrednog i subotom izraditi figurice koje se stavljaju na kruh. Tom nam se prilikom priključila i jedna mama, pa smo u školi i pravili i ispekli kruh – božićnjak. Nisu oni baš najbolje izgledali, ali su taj naš trud djeca nosila kući. Moram reći kako sam o tome često razmišljala, no u odjelu koji nije hrvatski nisam nikada mogla tako nešto raditi. Iako su djeca u našoj školi većinom katolici i nije im to nepoznato, u odjelima ima i djece drugih nacionalnosti i vjere i to nije bilo moguće, bilo bi nepravedno prema drugima. Ovdje je to doista bilo moguće. Bilo je i pokušaja rada sa slamom u školi u Keru i u Maloj Bosni, ali to smo teško uspijevali uklopiti. Posljednjih godina djeca imaju previše izbornih predmeta i inače je teško napraviti raspored sati, jer nam je uvijek falilo prostora, neki puta je bilo teško uklopiti i redovite sate, a kamoli okupiti sekciju. Postojala je želja za tim, ali rijetko smo uspijevali okupiti se da svima odgovara vrijeme. Bilo je rada i radili smo, pa čak i prodavali na sajmovima koji se organiziraju u školi ili u Bunjevačkom kolu, ali nije bilo kontinuiteta i to nije zaživjelo. U Tavankutu postoji sekcija pri školi i tamo smo se dogovorili raditi poslije nastave. Tamo imam suradnicu Kristinu Kovačić, koja s djecom radi kada ja ne mogu i tako to i uspijeva. No, i to nije uvijek ustaljeno, jer sve ovisi o djeci i njihovim obvezama, a škola je svakako na prvom mjestu. 

 

HR: Nakon više od deset godina rada sa slamom preuzeli ste vodstvo likovno-slamarskog odjela pri HKPD-u »Matija Gubec«. Od kada slamarke imaju samostalnu koloniju, kakvu poznajemo danas?

 

Od 1982. pa do 1992. godine slamarsku sekciju u društvu i u školi vodila je, kao što sam rekla, Ana Crnković. Prva kolonija naive u tehnici slame počela je 1986. godine i tamo sam sudjelovala. Tek 1991.-1992. sam se aktivirala u radu same sekcije, te postala i voditeljicom ove sekcije. Sada u sekciji ima 30 slamarki, a na ovogodišnjoj koloniji je bilo 28 slamarki, od toga dvije slamarke nisu članice HKPD-a »Matija Gubec«. Od tih aktivnih slamarki imamo i četiri učenice srednjih škola. Na prvoj kolonije je radilo osam slamarki, no, prvih pet kolonija je bilo organizirano tako da su gosti kolonije bili i slikari, kipari, dakle umjetnici koji rade u drugim tehnikama. Kada se trebala održati 6. kolonija započeo je rat i bilo je pitanje hoće li ona uopće biti održana. Tada smo se mi slamarke dogovorile i same nastavile raditi. Od tada, pa sve do danas, u radu kolonije sudjeluju samo slamarke. To je bila iznimno skromna kolonija, ali je ipak održana i tradicija nije prekinuta. Problematična kolonija je bila i 14. zbog bombardiranja. Za te dvije kolonije nismo tiskali niti katalog, nego smo na papir napisali samo imena sudionica, što je velika šteta jer nemamo pisanog traga o tim kolonijama. 

 

HR: Ove je godine održan 24. saziv Prve kolonije naive u tehnici slame. Tko sve može sudjelovati u radu kolonije i koji su najčešći motivi u izradi slika? 

 

Još uvijek se u kolonijama najčešće rade slike na kojima su salaši i razni vojvođanski motivi. Oni koji počinju, koji su manje vješti, obično rade vaze s cvijećem, mada nema pravila, jer taj motiv može raditi i iskusna slamarka. U koloniju dolaze slamarke koje već znaju raditi. Naravno, ima tu savjeta, ali pravilo je da ne treba nitko nikome raditi, može pomoći savjetom, ali svatko radi svoje djelo. Prije dvije godine održali smo nekoliko radionica u HKC-u »Srijem« u Srijemskoj Mitrovici i ove godine smo imali gošću, koja je sudjelovala u radu tih radionica. U koloniji ne pokazujemo početne korake niti se radi neka obuka. 

 

HR: Koja se slama koristi, te koji su postupci njene pripreme i konkretne izrade slike? 

 

Ono što je  jako važno jest da se koristi slama zrelog žita, ječma, zobi ili raži, da se koriste boje te slame. Zelena slama se ne koristi. Slamu koja je zrela možemo kombinirati i dobivamo drugačije tonove i ljepšu sliku. Ako imate raznovrsnu slamu možete se igrati bojama. Ječmena slama je najmekša i njoj je dosta da vidi vodu, dok je slama od raži možda najtvrđa, mada ni tu nema pravila, jer ovisi o podlozi. Ima slame koja je tvrda i neće se razmekšati niti da tri dana stoji u vodi. Zob je također laka za pripremu. Konkretno za sliku, meni osobno je iznimno važan crtež. Puno vremena provedem dok nacrtam sliku, a onda se radi dio po dio. Pozadinu možete raditi i s ravnim plohama, a može se raditi i trodimenzionalno, što je svakako poželjnije. Potrebno je u slike ubaciti što više vrsta pletiva, jer, kako kažu, što više pletiva – slika je vrjednija. No, nije to pravilo. Volim raditi pletivo, ali ne pravim sliku isključivo od pletiva. To je individualno. Da bi se slama oblikovala ona mora biti mekana, a da bi se lijepila mora svakako biti suha. Osim lijepljenja koristimo i konac, jer neki put nešto treba i prišiti i učvrstiti, što ljepilom nije dovoljno. Možete plesti dvjema slamkama, s tri i četiri, pet, pa i više, a svugdje postoji još nekoliko vrsta pletiva. To se primjenjuje na slikama i svakako na krunama, mada i na drugim detaljima, kao što su perlice. 

 

HR: U vašem dosadašnjem radu osim slika od slame možemo vidjeti i krune koje ste izrađivali za tavankutsku i središnju proslavu Dužijance. Tko odabire što će biti kruna i kako će ona izgledati? 

 

Za središnju Dužijancu u Subotici krune sam pravila od kako je teta Mara preminula, dakle posljednje tri godine, uključujući i ovu. U Tavankutu krune za Dužijancu pravim već više od 10 godina. Oko krune ima puno posla, ali se ipak stigne. Zanimljivo je i ja doista volim raditi krune. Prošle sam godine u Tavankutu pravila Srce Isusovo, jer je i sama župa posvećena Srcu Isusovu, a ove godine po nekom logičnom slijedu je Srce Marijino. Simbol župske Dužijance, točnije što će biti kruna, dogovorimo sa župnikom. Sljedeće godine tavankutska će crkva obilježiti svoju 100. obljetnicu, pa planiramo nas nekoliko slamarki praviti maketu tavankutske crkve. To je plan, a nadamo se da ćemo ga i ostvariti. Za središnju Dužijancu, s obzirom da je ovo sada godina svećenika, i kruna će biti u skladu s tim, te će se na njoj naći simboli svećeništva. Krune poslije seoskih dužijanci ostaju na župama, a krune s centralne Dužijance čuvaju se u biskupijskom muzeju. 

 

HR: Kada kažemo kruna za Dužijancu obično nas to asocira na neku trodimenzionalnu umjetninu, no postoje i takozvane krune koje bandaš i bandašica prenose, ali su to u stvari slike. Imaju li one isti značaj?

 

Znamo kako su u početku sve krune bile trodimenzionalne, a posljednjih 20 godina često se umjesto krune napravi slika, ali mi i to zovemo krunom. Koliko je meni poznato, u većini župa se za Dužijancu izrađuju slike. Posljednjih godina je to stvar dogovora i puno ovisi o osobi koja krunu izrađuje. U svakom slučaju može i jedno i drugo. 

 

HR: Osim kruna i slika, pravite i nakit od slame. To je ljudima zanimljivo vidjeti, a svakako je i novijeg datuma. Otkuda ideja?

 

Da, ljudi to vole. Izrađuju se razne narukvice, naušnice, prstenje, ogrlice, broševi, a zanimljiva je i krunica od slame. Polazište nam je Dužijanca, kruna i perlice, nakon toga su slike, a sve ovo ostalo je nadgradnja, pa čak i neka vrsta primijenjene narodne umjetnosti. Tu su još mnoge sitnice, primjerice kutije za nakit, prigodne čestitke od slame, pisanice. Sve je to od osamdesetih godina pa na ovamo. No, to je sve stvar osobe i njene mašte. Sada su najnoviji, koliko znam, privjesci za ključeve, koje izrađuje samo jedna slamarka, kao i naušnice. Kako se tko snađe. Zanimljivi su ti sitni predmeti i ljudi to vole pogledati pa i kupiti, a to je i naša neka mini zarada. 

 

HR: Koliko ste imali izložbi i gdje sve ima vaših radova?

 

Samostalnu izložbu sam imala samo jednu, a kolektivnih ne znam točan broj, bilo ih je jako puno. Je li to bilo 200, 250 ili više – stvarno ne znam. Izlagali smo širom Srbije, kao i u zemaljama bivše Jugoslavije, u Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji. Slika imam doista svugdje, po cijelom svijetu. Jedna slika koju sam izradila darovana je i papi Ivanu Pavlu II. prigodom njegova dolaska u Mariju Bistricu. Ne mogu se niti sjetiti gdje sve imam slika. 

 

HR: Spominjali ste kako su i dalje vojvođanski motivi najčešći na slikama od slame. Što vi najčešće  izrađujete?

 

Moram reći kako sad već rijetko pravim salaše, jednostavno postalo mi je monotono i uvijek tražim nešto novo i zanimljivo. Još uvijek mi je najveća inspiracija bunjevačka ženska nošnja. Samo jednu mušku nošnju sam napravila kad sam pravila sliku Bunjevačko momačko kolo. Inače volim našu nošnju, volim i vidjeti kad je netko lijepo obučen, a volim to i raditi. I ove godine sam u koloniji radila djevojku u nošnji. Jedno vrijeme sam radila šling, no sad više radim svilu. Ima tu raznih motiva: Bunjevka u otunčici, mideru, povezana u maramu, u kapici, gologlava... sve su to varijacije. 

HR: Svoje umijeće u radu sa slamom pokazali ste i u dvama dokumentarnim filmovima. Prvi film nosi naziv »Tri divojke, tri slamarke«, a drugi još nije prikazan. Što je bila vaša uloga i hoćemo li uskoro moći vidjeti i taj drugi film? 

 

Prvi film »Tri divojke, tri slamarke« rađen je u režiji Rajka Ljubiča, a u njemu smo sudjelovale teta Marga Stipić, teta Marija Ivković Ivandekić i ja. Njegova inspiracije je bila film Ive Škrabala »Slamarke divojke«, koji je snimljen 1971. godine. Ponukalo ga je da viti što slamarke sada rade, u današnje vrijeme, te je uzeo dvije slamarke iz onog filma i mene kao mlađu slamarku. Tada smo na premijeri filma imale i izložbu naših radova. Drugi film je sniman posljednje dvije godine, u režiji Branka Ištvančića. Radni naziv ovoga filma je »Od zrna do slike«, a hoće li taj naziv i ostati, to ne znam. Akteri toga filma smo Ana Milodanović i ja. U tom filmu se prikazuje sve, od sijanja žita pa sve do slike, ili ono što se pravi od slame. Koliko sam ja upoznata, premijera ovoga filma trebala bi biti ove godine. Sve ostalo će se vidjeti na filmu, neka bude iznenađenje.  

 

HR: Često se na vašim izložbama mogu kupiti slike i drugi predmeti izrađeni od slame. Što se najviše traži?  

 

Već nekih 15 godina HKPD »Matija Gubec« surađuje s likovnim odjelom i slamarkama koje rade pri HKC-u »Bunjevačko kolo«. Najčešće skupa organiziramo božićnu i uskršnju izložbu, gdje ljudi mogu kupiti suvenire, slike ili neke sitnice. Inače, mi iz »Gupca« godišnje organiziramo desetak izložbi koje su izvan Subotice i Tavankuta. Ljudi traže slamu, vole to vidjeti. Kao i u svemu, neki cijene tu vrstu umjetnosti, a neki ne. Naši ljudi Subotičani traže i vole slamu i često ako negdje putuju u poklon nose predmet od slame, a osobito oni koji su iz ovog kraja, a trenutačno žive u inozemstvu, vole kupiti i ponijeti neki detalj, sliku ili bilo što od slame. Nešto što je dio ovoga podneblja. Uvijek se više traže minijature, suveniri, traži se ono što ne košta puno, ali uvijek se nađu ljudi koji mogu i spremni su platiti i veliku sliku od slame, koja košta nekoliko stotina eura ili više. Konkretno, ja slabo radim minijature ili suvenire. Najviše volim raditi krune i slike, što ne znači da minijature ili čestitke nisu prava umjetnička djela. Pa čak i pisanice mogu biti umjetničko djelo, tako da je tu tanka nit između suvenira i umjetnosti. 

 

HR: Vaše su se umjetnine od slame našle i na kreacijama poznate modne kreatorice Marije Šabić. Kako je došlo do suradnje?

 

Koliko sam ja upoznata, Marija Šabić surađuje i s drugim slamarkama, a Marija Dulić i ja smo skupa radile s njom na haljini koja je nošena na izboru za Miss Europe, koji je održan u Bejrutu 28. prosinca 2002. godine. Doista mi je je drago što se toga sjetila, te da se i na taj način promiče umjetnost od slame.  

 

HR: Svojevremeno ste bili aktivni i u aranžiranju izloga za Dužijancu, čak ste osvajali i nagrade. Hoćete li se i ove godine natjecati?

 

Da, nekad sam sudjelovala i u tome, ali sada ne stižem. Aranžirala sam izlog čini mi se 5 puta, pa sam i osvojila dva puta treću nagradu.