Arhiv tekstova

Započela je proslava Dužijance. Sama pomisao na te svečanosti dodiruje i naše srce i naš razum. Podsjeća nas na nešto lijepo i ugodno. Na poseban način nas obvezuje na zahvalnost. S takvim mislima i raspoloženjima pristupamo slavljenju. Iznosimo ono što je najljepše i najvrjednije. Doživljavamo ono što je duboko usađeno u našu prošlost, sadašnjost i želimo predati budućnosti. Znamo da rada nema bez znoja, barem ne onog poštenog. Stoga smo se i znojili poštenim radom, da barem kruh koji blagujemo ne osjećamo kao nezaslužen, nego doslovno kao naš. Međutim, izgleda da neki tako ne razmišljaju. Dogodio se, naime, jedan čudesni fenomen »slučajnosti«, koji se teško može nazvati slučajnošću. Dok smo od Neba molili lijepo vrijeme za 11. srpnja, da unatoč svih vremenskih prognoza nad Ljutovom ipak zasja Sunce i da se radosno i lijepo može obilježiti Risarski dan, koji je završio narodnim veseljem – kako je to običaj, u noćnim satima sablazno se pojavio dim i plamen. 

 

Zapaljeno nepokošeno žito

 

Upravo na njivi Josipa Mačkovića, koji je sve svoje i sav sebe kao domaćin dao u proslavu toga dana, netko je zapalio nepokošeno žito. Zahvaćene su i njive dvojice susjeda. Srećom što je veliki dio njive bio pokošen, te je izgorjelo nešto malo pšenice, a ljudi su zaorali brazdu i spriječili daljnje širenje požara. Tako je svima u Ljutovu poručeno da imati, zahvaljivati i slaviti nije poželjno. Moje mišljenje je: to nije učinio nitko »od onih drugih«, nego naš našemu, kao što se dogodilo i u Bibliji u odnosu Kaina i Abela. Najveći dim je mržnja, ljubomora i zavist. Opasno je kada on preraste u vatru. Ovaj puta je to uspjelo. Ostaje nam, dakle, i pitanje i odgovor koji nas boli.

Slično je bilo i u Bajmoku. Selo se spremalo jednostavno i skromno u svojoj crkvi i župnom stanu proslaviti Dužijancu. Gospodin koji već 15 godina u svom dvorištu okuplja mlade i stavlja na raspolaganje svoje dvorište i kuću, te se tamo druže, »čiste žito« i  pletu vijence, doživio je prije Dužijance jedan neugodan udarac. Njegova njiva s 10 jutara pšenice prethodni je dan bila spaljena. Netko je dobro ocijenio smjer vjetra, podmetnuo požar i pobjegao. Uviđaj pokazuje da je požar podmetnut. (Tako sam barem ja čuo.) Izgorjelo je sve. Ponovno mislim da se radi o zavisti, ljubomori i prkosu. Međutim, taj čovjek koji je vijeran Bogu i Crkvi znao je podnijeti udarac i nije »stisnuo šaku« na osvetu, nego je sklopio ruke na molitvu. Bio sam na Dužijanci i gledao kako skrušeno moli i zahvaljuje ovaj puta ne za požnjeveno žito, nego za spaljeno. Divio sam se što mu iz srca nije izišla riječ mržnje, nego molitve. Ovdje bih pokušao s vama zajedno podijeliti svoje razmišljanje o »Dužijanci u dimu«.

Najvažnije je biti čovjek

 

Čovjek prošlosti je bio čovjek u dijalogu s prirodom. Nije on bio glup. Nije bio školovan, ali je bio inteligentan. Nije ga zatekao izlazak Sunca u krevetu, nego na njivi. Vraćao se kući kada je Sunce zalazilo. Bio je svjestan vrednote svoga oranja, sijanja, kopanja, ali jednako tako je bio svjestan da je to samo dio posla. Često je podizao oči prema nebu i gledao oblake, slušao vjetrove i strepio od tuče. Znao je da je važan onaj koji sije i radi, ali da je važniji Onaj koji daje da raste. Takav čovjek rada znao se veseliti vlatu, ptici i cvijetu. Znao je zahvaljivati i pjevati s pijevom ptica, pa i s grmljavinom groma. Bio je u dijalogu s Bogom i s prirodom. Takav čovjek je stoga znao pjevati, veseliti se i biti zahvalan. Njegovo je srce bilo okrenuto Bogu i ljudima. Stoga mu ni slučajno nije padalo na um biti osvetnik, zavidnik i uništavatelj. Nadošla je nova civilizacija koja svu svoju moć vidi ne u radu, nego u posjedu. Ne u onome kako se radi i što se radi, nego isključivo u onome koliko to vrijedi. Čak i čovjek više nije osoba, nego brojka. Sve njegovo što radi ima samo toliku vrijednost koliko zaradi, čak i nije bitno kako. Ova civilizacija u našim krajevima došla je naglo, ali nije problem u tome. Problem je u tome što je došla na »plodno tlo« ateizma. Naime, ovom razdoblju prethodilo je vrijeme komunizma i ateizma. Čovjek je od Boga nasilno odvođen i ispražnjen. U svijet takve praznine ulazi tehnika sa zavidnom svojom snagom. Sada postoje samo pojedinci koji imaju sve i mnoštvo koje nema ništa. Ako taj pojedinac koji ima sve nema »strah Božji«, onda nema ni poštovanja prema ljudima. Za njega je onda jedini cilj imati i posjedovati. Zaboravlja da je najvažnije biti čovjek. Tako više nema ni suradnika, ni radnika, ni prijatelja, nego samo robove koje nepravedno plaća. U takvim međuljudskim odnosima javlja se mogućnost mržnje, osvete i podvale. Nestaje čovjek. Može li se onda slaviti Dužijanca bez plamena i dima? Teško.

Što Crkva sada čini? Njeno poslanje je navješćivati vrednotu kojom Bog cijeni čovjeka. Čovjek je za Boga suradnik. Ako je odlutao od te Božje suradnje, glas Crkve je glas Božji kojim se poziva obratiti se. Taj poziv nije dosta samo kao poziv. Sjedinimo svoje molitve – onako iskreno – iz dna svoje duše za one ljude koji nam čine zlo. Jedina naša snaga je Bog. Jedino naše poslanje je molitva. Jedino pravo rješenje je obraćenje, stoga mi se sviđa čovjek koji nije stisnuo pesnicu na osvetu nego sklopio ruke na molitvu, na molitvu za neprijatelje. Tako će se dim zapaljene pšenice pretvoriti u dim mirisavog tamjana, a plamen »opasne vatre« u tiho svjetlo svijeće koja rasvjetljuje pameti i srca ljudska.