Arhiv tekstova

Istaknuti realist i pravaš Ante Kovačić rođen je u Hrvatskom zagorju 1854. godine. Djet-injstvo je proveo u siromaštvu na idiličnim zagorskim bregima. Pučku je školu polazio u Mariji Gorici, a od 1867. pohađa gimnaziju u Zagrebu. Nakon mature upisuje studij prava tijekom kojega radi u odvjetničkim pisarnicama, bavi se književnim radom te aktivno sudjeluje u političkome studentskome životu. Oduševljeni je pristaša Ante Starčevića i pravaške misli. Nakon diplome radi u zagrebačkim i karlovačkim pisarnicama kao odvjetnički pripravnik i intenzivno se posvećuje književnom stvaranju. Doktorira 1887., a 1889. uspijeva postati samostalnim odvjetnikom u Glini. Život mu je bio mučan i kratak, umire 1889. godine pomračena uma u dobi od 35 godina.

Kovačićevo književno djelo nosi neizbrisiv trag njegove osobnosti. Iz njegovih rečenica izbija neukrotiva slutnja tragike. Mašta mu je neobuzdana, često se zalijeće iz realnog u nerealno, ni s čim postojećim se ne miri, stalno kritizira i protivi se. Književno je počeo stvarati oko 1870. godine. Prvih godina nastaju pjesme uglavnom ljubavne naravi, a potkraj sedamdesetih je započeo, i do kraja života nastavio, pisanje pjesama u kojima je oštrom kritikom i satirom prikazivao suvremene nacionalne društvene i političke prilike (»Kameleonu«, »Velikom patuljku«, »Pokornome kljusetu« i dr.). 

Prvi je veliki Kovačićev prozni tekst »Baruničina ljubav« (1877.), roman na razmeđi romantizma i realizma, nastao na uzorima Eugena Suea i Balzaca: mješavina dinamične i počesto nevjerojatne radnje i jezičnoga vatrometa. Rečenice su mu, poput njegova jezika i duha, u neprekidnom vrenju. Roman obiluje likovima fatalnih žena (Sofija Grefštajn), preljubima, incestom i samoubojstvima, a kompozicijski je inovativan, i u europskim razmjerama. Sljedeće godine izlazi »Smrt babe Čengićkinje«, travestija koja s pravaških nacionalnih pozicija ismijava ilirsku i jugoslavensku ideologiju, karikirajući kultno Mažuranićevo djelo. Kovačić je i autor više značajnih pripovijesti, među kojima se izdvajaju »Ladanjska sekta« i »Zagorski čudak«. 

U sljedećem velikom romanu »Fiškal« (1881.) autor ponavlja realistički pristup koji graniči s fantastikom i nerijetko se pretvara u grotesku, likove fatalnih žena, porugljivu, pa i otrovnu satiru stranaca (Nijemaca, Mađara) i južnoslavenske ideologije, žestoki napadaj na obamrlost hrvatskoga plemstva i birokratski mentalitet, raspad osobnosti glavnih protagonista u ludilu ili samoubojstvu. Vrhunac Kovačićeve društvene kritike i uzorni tekst pravaške i realističke satire trebao je biti roman »Među žabari« (1886.), kojega je tiskanje već nakon desetak nastavaka u listu »Balkan« bilo obustavljeno, jer su se mnogi pojedinci u tekstu prepoznali i oštro prosvjedovali protiv autora.

Središnje je djelo Kovačićeve proze i njegova književnoga opusa roman »U registraturi«  (1888.). Djelo rabi jednu od glavnih tematskih realističkih preokupacija: razvitak, odgoj i sudbinu mladića Ivice Kičmanovića koji sa sela dolazi u grad. U višeslojna fabularna zbivanja uključeno je mnoštvo likova iz različitih društvenih slojeva. Roman je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva. Osim realističkih naboja, roman sadržava i snažne romantičarske iracionalne elemente, utjelovljene u liku dijabolične Ivičine družice Laure (zagonetno djetinjstvo, ucjene, trovanja, preljubi, hajdučke družine). I na kompozicijskome planu djelo nije homogeno: ispremiješane epizode te narušen vremensko-posljedični slijed zbivanja čine naraciju »isjeckanom« i nepovezanom, sa zamjetljivim kompozicijskim i stilskim šavovima između epizoda. Na stilsko-izražajnoj razini dominira groteska, hiperbola, gradacija i sarkazam. Kovačićev je roman u kontekstu hrvatskoga realizma specifična pojava, jer spajanjem raznorodnih elemenata narušava kanonsku strukturu realističkoga romana, a napose dotadašnju tradiciju šenoinskoga pripovjednoga diskursa, pa ga stručna kritika drži i prvim navještajem modernističkoga proznoga izraza.