Arhiv tekstova

Kako je jedan novinar primjetio, tri su krunska uspjeha Krune Lokotara – Festival alternativne književnosti (FAK), Vedrana Rudan i Renato Baretić. Naime, Lokotar je bio selektor i voditelj FAK-ovskih nastupa, plasirao je prvijenac Rudanove »Uho, grlo, nož« te »otkrio« Baretića kao romanopisca. Izdavački pothvati donijeli su mu dva »Kiklopa«, titule urednika godine, što ga čini jednim od najpoznatijih književnih urednika u Hrvatskoj.

Etabliran kao voditelj književnih promocija i okupljanja, Lokotar se u toj dužnosti našao i u lipnju ove godine na trodnevnom festivalu pisaca »Krokodil« (Književno Regionalno Okupljanje Koje Otklanja Dosadu I Letargiju) održanom u Beogradu. U intervjuu za naš tjednik Lokotar govori o suradnji pisaca i tržištu knjiga u regiji, novim imena hrvatske scene, te evocira svoje uspomene na čuveni FAK.

 

HR: Bili ste jedan od voditelja na festivalu pisaca »Krokodil« u Beogradu. Je li »Krokodil«, što je na neki način imao za ideju, uspio oživiti atmosferu i duh čuvenog FAK-a?

 

»Krokodil« se na neki način nastavlja na stečevine FAK-a, ali nema namjeru reanimirati taj nego potaknuti novi, možda sličan duh. Druga su ovo vremena, drugi autori, stariji su i voditelji i autori, umorniji i razočaraniji, iza nekih autora iza kojih sam stajao tijekom FAK-a danas ne bih mogao stati, niti ih s tadašnjim oduševljenjem predstavljati. Nešto od oduševljenja koje je pratilo rani FAK sam primijetio kod nekih mlađih sudionika koji se, naprosto, nisu mogli razići, baš kao ni FAK-ovci prije deset godina, nakon prvog, osječkog, FAK-a. Da se »Krokodil« održao na otvorenom, onda bi se moglo lakše i švrljati uokolo po zelenilu, i čavrljati kada se publika umori od gustog i bogatog programa mogla bi predahnuti ne ometajući druge, i popiti pa se deinhibirati, i zapaliti cigaretu, ali ovako je u svemu tome bila onemogućena, budući da se festival održao u kinodvorani Muzeja »25. maj«. Već tu nastaje bitna razlika prema prostorima u kojima se ultimativno održavao FAK, a koji su poticali i razuzdaniju i neposredniju atmosferu. No, da ste vidjeli nastupe, recimo: Betona, Emira Imamovića Pirkea, Nade Gašić, Vladimira Arsenijevića, Maše Kolanović, konačno, genijalne »Melodije Bljeska i Oluje« Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, koje su započele himnom »Hej, kreteni«, uvidjeli bi da za odlične nastupe nije presudna ni cigareta ni čaša, dapače, da se u tim trenucima zaboravlja i na cigaretu i na čašu, i na vrijeme i na prostor.

 

HR: Pojedini umjetnici i kulturni djelatnici, ali i najviši državni dužnosnici s obiju strana, kulturnu suradnju Srbije i Hrvatske ocjenjuju dobrom. Kako Vi, s područja izdavaštva i književnog tržišta, gledate na ovo pitanje?

 

To su floskule. Suradnja nije dobra dok knjige tako teško i tako opterećene raznim davanjima putuju preko granice. Načelno me međudržavna suradnja zanima u mjeri u kojoj omogućuje suradnju ljudi, ostvarivanje projekata, ništa apstraktno me tu ne zanima. Kultura je živa stvar, koja bitno ovisi o prosvjeti, o školstvu, a pogledajte malo udžbenike: tu se radi na udaljavanju, identiteti se grade na drugosti po svaku cijenu, manje ili više tihom demoniziranju Drugih. Ne zanimaju me države, čita se ljudima, onima koji razumiju dobru književnost, publici. Na državama je da tu komunikaciju ne otežavaju, a nisam siguran da nije tako. 

 

HR: Kakva je situacija glede objavljivanja knjiga srpskih pisaca od strane hrvatskih izdavača i obratno u novije vrijeme nakon rata? Koja »strana« u navedenome prednjači? 

 

Već to što se knjige ne uvoze, nego licencno objavljuju, zapravo prepakiraju, je glupo. Doduše, postoji ekonomska razlika koju se ne može ignorirati, hrvatske knjige su skuplje od srpskih, pa je to dijelom nužno. Drugi dio te nakaradne nužnosti sastoji se u tome što bilo koja knjiga bez promotivnog guranja po medijima ne dolazi do publike, a to joj je, ipak, smisao, pa u slučaju licencne objave izdavač i učini nešto za knjigu, dok u slučaju uvoza ona zapadne na pretrpane police i ondje čeka rasprodaju. 

Mislim da srpski izdavači više objavljuju hrvatske autore, negoli obratno, premda se i u Hrvatskoj sve više regionalnih pisaca objavljuje, pogotovo premijerno bosanskih i crnogorskih – jer njihova tržišta su potpuno malena i devastirana, za razliku od srpskog. Knjige Borisa Dežulovića, Vedrane Rudan i Miljenka Jergovića su u Srbiji dobro zamijećene, dok su u Hrvatskoj najprisutniji Vladimir Arsenijević i, u novije vrijeme, Srđan Valjarević. No, u obje zemlje je prisutan pad interesa za regionalno, prednjači anglosaksonsko, globalno, koje postaje bliže od onoga što je doista bliže, kolikogod se udaljilo zadnjih 20-ak godina. Pretpostavljam da je slabiji interes za srpske pisce posljedica rata te činjenice da se publika zainteresirana za regionalne autore raspršila na veći broj naslova. 

 

HR: U Srbiji postoji nemali broj kritičara koji tvrde da je novija hrvatska književna scena kvalitetnija od srpske. Ako se slažete s ovom tvrdnjom, što je, po Vašem mišljenju, razlog takvoj vrsti dominacije književnosti koja dolazi iz Hrvatske?

 

Hrvatska scena je iznimno živahna, trenutno živahnija od srpske, kaže Teofil Pančić, jedan od rijetkih kritičara koji prati obje scene. Osobno se ne osjećam dovoljno upućenim da dajem sud o cijelosti srpske književne scene, ali također mislim da je hrvatska scena s FAK-om i njegovim posljedicama doživjela preporod. Hrvatska književnost se i brže osuvremenila, pokušala široko shvaćenim neorealističkim inačicama zagrabiti traumatični aktualitet, dok je srpska dosta dugo prežvakavala postmodernizam i više se bavila sobom, zbiljom teksta kao jedinom mogućom, negoli tzv. pukom zbiljom – ovo govorim vrlo uprošćeno – kao da je držala do elitističke pozicije, kao da se samozadovoljno pomirila s vlastitim getom.

Živost hrvatske scene događa se unatoč svemu: unatoč tome što je od svih kulturnih segmenata izdavaštvo najviše bačeno na tržište – za razliku od kazališta ili filma, recimo – unatoč tome što se medijski prostor za književnost sužava, smanjuje i debilizira, što se u njega sve više uvaljuje klijentelizam i estrada koja, usput, nije ni sluga dobroj staroj estradi, unatoč tome što u Hrvatskoj kronično manjka refleksije književnosti, od kritike do utjecajnih časopisa ili siteova - e tu je Srbija sa svojim časopisima i kulturnim rubrikama daleko naprijed, od »Betona« nadalje.

Opet, u ukupnosti je Hrvatska daleko sređenija zemlja od Srbije – više politički, manje kulturpolitički - minimalne institucionalne podrške postoje, nekakve simbolične potpore i otkupi za knjige, ali to se radi na način potpuno nakaradan i klijentelistički, preferira se muzealizacija i opskurniji tradicionalizam, kada vidim koliko se novca prosipa na budalaštine i rodijake dođe mi da vrisnem: »Korupcija!«.

 

HR: Kako danas, s ove distance, gledate na FAK (Festival »A« književnosti), koji je funkcionirajući od 2000. do 2003. godine uspio proslaviti autore poput Zorana Ferića, Ante Tomića, Ede Popovića, Stanka Andrića…?

 

Da je FAK dao vjetra u leđa mnogim autorima to je istina, putem FAK-a su mnogi postali medijski prepoznatljivi, što ne znači da im to ne bi uspjelo nekim drugim, vjerojatno tegobnijim, načinom. Na to su svi koji su u FAK-u sudjelovali, valjda, ponosni, cijela jedna scena se u to doba zakotrljala i našla svoj put do medija i do čitatelja. 

Već dugo ne razmišljam o FAK-u. U okviru FAK-a sam svoje zdušno i iskreno odradio kao selektor (s Nenadom Rizvanovićem i Borivojem Radakovićem), kao voditelj i režiser nastupa, urednik knjiga, pokretač nekih od projekata itd... Stjecajem okolnosti, kao najprisutniji na »stageu«, kao onaj koji je udarao temeljni ton, atmosferu i ritam cijelog FAK-a, koji se neprestano izlagao i reskirao – izgleda da je to neke živciralo – postao sam zaštitni znak »livea«, premda je FAK bio kolektivno autorstvo, d.o.o., ali o dionicama u tom projektu je meni neukusno raspravljati. Ako nekoga zanima tko je što radio i koliko pridonio – neka pita.

No, očito je da FAK opet, sada kada mu se bliži 10-godišnjica, još uznemiruje duhove, da je nekima stalo do mono-revizije, zasluga za narod i književnost, valjda ordenja, nemam pojma. Miljenko Jergović, daleko najmoćniji hrvatski novinar i urednik iz sjene, nedavno je napisao tekst kojim pokušava moju ulogu minimalizirati, okriviti me za raspad FAK-a i istaknuti ulogu svog urednika i prijatelja Nenada Rizvanovića u FAK-u, pa u tom tekstu lažucka, malo kadi, malo titra, pa onda vrijeđa, kako to on već opsesivno i radi. Čak me je optužio i za nacionalizam, vjerojatno da skrene pažnju s teških i argumentiranih optužbi za vlastiti nacionalizam, koje mu je nedavno u »Vremenu« uputio Velimir Visković služeći se pri tom, ah nevolje, citatima iz raznih Jergovićevih tekstova. Bosanci bi na to rekli: »O sebi se zabavio«.

 

HR: Jedan od ciljeva prije nešto više od godinu dana pokrenute biblioteke KaLibar u okviru Algoritma, bio je izvesti hrvatsku književnost i autore u Europu. Prema vlastitom mišljenju, koliko ste uspjeli u tome? 

 

Moram vas demantirati, jer to nije bio cilj biblioteke KaLibar, premda ne bih imao ništa protiv toga. No, ja nisam književni agent, nego samo urednik, tek usput, kada sam u prilici, mogu ponuditi knjige nekih od 30-ak autora kojima imam sreću biti urednik drugim izdavačima. Danas u KaLibru premijerno objavljuju Vladimir Arsenijević, Andrej Nikolaidis,  Renato Baretić, Emir Imamović Pirke, Dejan Šorak, Nada Gašić, Olja Savičević Ivančević, Ivan Vidić, Nihad Hasanović, Nenad Stipanić... a u okvirima biblioteke poezije »Na vrh jezika« Predrag Lucić, Marko Pogačar... Ono što me veseli jest to što dosta već afirmiranih autora želi objavljivati u ovim bibliotekama, ali još nije vrijeme da s njihovim imenima idem u javnost. U svakom slučaju, to što autori samo pristižu, što ne odlaze, shvaćam kao kompliment i razlog obostranom zadovoljstvu. 

KaLibar želi objavljivati dobru književnost, ponuditi autoru dobru uslugu, od rada na tekstu do promocije, a posebna su mu strast neafirmirani autori. Na taj način i ja umirujem svoju otuđenost od segmentarnog rada, sudjelujem obrtnički od početka do kraja – a najsretniji sam kada najmanje sudjelujem, kada je sve tako posloženo, kao u nedavnoj objavi Lucićeve Čitanke iz nastranih književnosti »Sun Tzu na prozorčiću« – u razgovoru o tekstu i eventualnim doradama, opremi knjige, medijskom lansiranju, promoviranju. Autor i ja pokušavamo nekako pripremiti i medijsku recepciju, a da se sama knjiga ne banalizira i ne profanira, smjestiti tekst u kontekst, zaštiti ga koliko je moguće od zloupotreba svih vrsta. Najljepši dio ovog posla, a ja ne uspijevam za sebe zamisliti bolji posao, je ipak razgovor o tekstu. Sve ostalo je sporedno, ali neophodno, naporno i slatko; putovanja, promocije, druženja. Naravno, ideja je uvijek više nego kapaciteta, refleksija redovito slabija nego što bismo htjeli, iskrivljenija, nebitno u njoj preskače bitno, ali bez vjere da ne radimo samo za sadašnjost, nego i za budućnost, ovaj posao bi bio nepodnošljiv. Prva knjiga na koju sam se urednički potpisao, »Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas« Roberta Perišića, upravo je doživjela reizdanje povodom 10-godišnjice prve objave. Bilo je dirljivo vidjeti koliko ljudi je došlo na promociju, kolikima je nešto značila, a odreda su to bili neki novi, već poodrasli, klinci, nikoga iz generacije, nikoga od likova te knjige tu nije bilo. Na neki način to mi je bilo još draže, vidio sam da se taj rad isplatio.