Arhiv tekstova

Vladin prijedlog Zakona o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, koji će se uskoro naći pred zastupnicima republičkoga parlamenta, nastavak je procesa izgradnje sustava manjinskih prava čiji je temelj postavljen Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz 2002. godine. Unatoč tomu što će tekst Zakona koji će nakon skupštinske rasprave donijeti republički parlament vjerojatno u nekim dijelovima biti drukčiji od teksta prijedloga Zakona (zakonski prijedlog može se preuzeti s internetske stranice Narodne skupštine Republike Srbije www.parlament.sr.gov.yu), čini se da već sada dati mogu neke ocjene budućega Zakona. 

 

Odredbe o izborima

 

U dosadašnjim diskusijama najveću pozornosti izazivale su odredbe o izborima nacionalnih vijeća. Iako je u prijedlogu Zakona propisana mogućnost neposrednih izbora, koja nomotehnički gledano predstavlja zanimljivu novinu u izbornome zakonodavstvu Republike Srbije (a odredbe o neposrednim izborima obuhvaćaju skoro polovicu Zakona!), ona će teško moći biti provediva zbog uvjeta da u poseban birački popis svake nacionalne manjine bude upisano »više od 50 posto od ukupnog broja pripadnika nacionalne manjine prema posljednjem popisu stanovništva, umanjenog za 20 posto«. To znači da će izbori za nacionalna vijeća i dalje biti posredni (ili kako ih zakonodavac zove: »putem elektorske skupštine«), što, međutim, ne bi moralo značiti i manju demokratičnost izbora: za razliku od prvih izbora za nacionalna vijeća, čija je pravila propisao Pravilnik o načinu rada skupštine elektora za izbor nacionalnih saveta iz 2002. godine, Zakon može osigurati legalitet izbornoga procesa kroz obvezu sudske ovjere potpisa podrške za elektore, što bi gotovo eliminiralo mogućnost zlouporaba kod kandidiranja elektora, za razliku dobro poznatih situacija kod izbora prvih nacionalnih vijeća. Međutim, čini se da prijedlog Zakona ne pruža za to dovoljnu garanciju, jer se za razliku od izbornih lista kod neposrednih izbora, kod kojih se u nekoliko članaka jasno zahtjeva da potpisi birača koji podržavaju izbornu listu budu »sudski ovjereni«, kod posrednih izbora nacionalnih vijeća postoji samo jedna dvojbena odredba kako »potpisi za podršku treba da su ovjereni u skladu s ovim zakonom«, a već u sljedećem članku govori se samo o »popunjenim obrascima za 100 potpisa«, što može stvoriti različita tumačenja, unatoč vladinu obrazloženju prijedloga zastupnicima da će financijska sredstva za provedbu zakona biti potrebna i za ovjeru potpisa elektora.

U domeni elektorskoga predstavljanja, novinu u odnosu na prve izbore predstavlja i izostanak odredbi po kojima svojstvo elektora per se imaju republički i pokrajinski zastupnici te gradski i općinski vijećnici stranaka nacionalnih manjina, već su političke stranke izjednačene s ostalim manjinskim udruženjima i organizacijama, koje daju po jednoga elektora. Čini se da u izostanku ranije odredbe treba tražiti razlog javnog izražavanja nezadovoljstva republičkih zastupnika Saveza vojvođanskih Mađara, jer će otežati zadržavanje čvrste kontrole ove partije nad manjinskim nacionalnim vijećem. S druge strane, nominalna izlika zakonodavca da je ratio legis toga da se manjinska vijeća oslobode utjecaja političkih stranaka, kontradiktorna je činjenici da ne samo zakonodavac izjednačava manjinska vijeća s republičkim parlamentom kada propisuje da se u svim nereguliranim pitanjima za neposredne izbore primjenjuju »pravila o izboru narodnih zastupnika«, već to potvrđuje i dosadašnji de facto odnos vlasti prema nacionalnim vijećima, ali i dosadašnje djelovanje i ponašanje vijećnika kao narodnih zastupnika, u kojima se oni drže manjinskim parlamentom. Zato se čini da stvarni ratio legis odredbe da zastupnici i vijećnici članovi manjina nisu po automatizmu elektori ipak treba tražiti u pokušaju velikih političkih stranaka da preko svojih manjinskih pripadnika ovladaju manjinskim vijećima, i tako marginaliziraju manjinske stranke u manjinskim vijećima.

 

Odredbe o 

nadležnostima 

 

Mnogo manje pozornosti, međutim, izazivaju odredbe o nadležnostima nacionalnih vijeća, iako bi one trebale predstavljati bît ovoga zakona. Naime, zasigurno najveći nedostatak Zakona bit će što u sustavu nadležnosti Zakon uglavnom samo preuzima ono što pravno ili faktički već egzistira. To su u najvećem slučaju tek savjetodavne nadležnosti, dakle neobvezujuće odluke, a osim toga mali je broj pitanja gdje su čak i ovakve savjetodavne nadležnosti uopće i ustanovljene. Izlika zakonodavcu za to je izbjegavanje kolizije s drugim propisima, jer bi jačanje nadležnosti manjinskih vijeća rezultiralo promjenom niza drugih propisa, protiv čega su se već izrično izjasnila odnosna mjerodavna ministarstva. Drugim riječima, to znači da od manjinske samouprave prema ovome Zakonu zasigurno neće biti gotovo ništa. Problemi s aktualnim republičkim ministarstvom obrazovanja to i potvrđuju, jer se legalizira postojeća situacija bolna za školstvo na hrvatskome jeziku: što znači odredba da »ministar nadležan za poslove obrazovanja daje odobrenje za korištenje domaćih ili uvezenih udžbenika na jeziku nacionalne manjine u obrazovno-vaspitnom radu, na prijedlog nacionalnog vijeća«, ako ministar takvo odobrenje ne želi dati, a manjinsko vijeće nema načina da učinkovito zaštiti proklamirano pravo na obrazovanje na materinskome jeziku? Jedini izlazak iz ove situacije bio bi postavljanje manjinskoga zakona, kao jednoga segmenta ljudskih prava, na razinu ustavnoga zakona što bi onda značilo i da zakoni o školstvu, informiranju itd. budu u skladu s nadležnostima manjinskih samouprava, ali političke volje za to u Beogradu ne postoji.

Osim što Zakon o nacionalnim vijećima nacionalnih manjina dolazi s velikim zakašnjenjem, kao rezultat toga što su manjinska prava pri dnu državne agende, mnogo su problematičnije odredbe o nadležnostima nacionalnih vijeća te posrednim izborima. Naime, Zakon će zasigurno legalizirati već postojeće više nego skromne nadležnosti manjinskih vijeća, dok bi, ukoliko se eksplicitno ne navede uvjet sudske ovjere potpisa osoba koje podržavaju elektore, ponovno mogli biti stvoreni uvjeti za upitnost legaliteta i demokratičnosti elektorskih izbora. Međutim, u praksi će nacionalna vijeća svakako zadržati neformalni status jedinoga partnera domicilne i matične države s manjinskim zajednicama, a zahvaljujući tome te koncentracijom sredstava i moći oko vijeća, borba za političku vlast u vijećima ostat će ključnim političkim ciljem za većinu pripadnika manjinskih elita, dok će implementacija proklamiranih manjinskih prava često biti u drugome planu.