Arhiv tekstova

Tradicija konjičkog kasačkog sporta, popularnih sulki, od davnina je prisutna na sjeveru Bačke i nastavlja se novim naraštajima odgajivača i vozača. Ivan Crnjaković, poljoprivrednik s Bikova pokraj Subotice, također je godinama u ovom lijepom sportu i redovito sa svojim konjima sudjeluje u utrkama koje se organiziraju na subotičkom hipodromu i bližoj, vojvođanskoj okolici. U stanci koja ga je dijelila od nastupa u utrci u kojoj je poslije zauzeo treće mjesto, prihvatio je naš poziv za razgovor.

»Kasačkim konjičkim sportom sam se službeno počeo baviti 1993. godine, ali povijest bavljenja konjima u našoj obitelji započinje još od moga djeda koji ju je, potom, prenio i na moga oca, a on na mene«, započinje priču Ivan Crnjaković.

 

LJUBAV PREMA KONJIMA

 

»Prvu službenu utrku sam vozio u Subotici 1993. godine s mladom kobilom Eminom Hanover, s kojom sam poslije nastupao dvije sljedeće godine, potom je uslijedila jedna mala stanka u natjecanju tijekom koje sam othranjivao ždrebad, pa sam potom ponovno kupio jednog kasača i tako to ide sve do današnjih dana.«

Kako Ivan kaže, za bavljenje ovom sportskom disciplinom potrebna je, prije svega, ljubav prema konjima, jer oni traže posebnu pažnju.

»S konjem treba provesti dosta vremena, a ljubavlju i pažnjom njegovati jedan specifičan odnos. Za tako nešto je potrebno svakodnevno izdvojiti sat i pol vremena prije podne i navečer, jer konj se mora redovito trenirati, ali i hraniti, čistiti, timariti.«

 

TRENING 

 

»Moj sadašnji natjecateljski konj je šestogodišnje grlo Willy Victory, s kojim sudjelujem na utrkama u Subotici i obližnjim mjestima u Vojvodini. Treniramo svakoga dana po jedan sat, u biti trening je uvjetovan trenucima slobodnog vremena koje imam nakon posvršavanja poljoprivrednih poslova na zemlji koju obrađujem. Ili treniramo rano izjutra prije nego odlaska na posao. Sam trening podrazumijeva desetak prevaljenih kilometara laganim kasom tijekom kojih se isprobavaju određeni tehnički elementi vezani uz vožnju na utrkama. Najvažnije je konja uvježbati da što bolje starta na utrci, održi tu stečenu prednost i čuva je tijekom ostalog dijela utrke. Jednako je važno posvetiti pažnju i treniranju taktike za samu završnicu utrke kada se mora izvući maksimum iz konja kojeg vozite.«

 

WILLY VICTORY

 

Konja s kojim trenutačno nastupa, Ivan Crnjaković opisuje kao jako dobrog startera koji najbolje trči na stazama od 1600 metara, ali je s Willy Victory nastupao i na dužim stazama, od 2100 i 2200 metara. Njegovo najbolje vrijeme je 1:17,07 i to je sasvim solidno vrijeme u odnosu na konje koji se utrkuju na našim prostorima. Na prošlogodišnjoj »Dužijanci« smo pobijedili na jednoj od partija, potom trijumfirali u Srbobranu i Somboru, te osvojili nekoliko drugih i trećih mjesta na jakim kasačkim utrkama.

»Ukoliko bude sve dobro s njegovim zdravljem on će se još nekoliko godina moći uspješno utrkivati, no najvažnije je kontinuirano skrbiti za njegovo zdravlje i voditi računa o sprječavanju potencijalnih ozbiljnijih ozljeda. Zbog toga se mora paziti na brojne stvari, kao što je tvrdoća staze po kojoj trči, kako se potkiva, njegovati mu tetive koje su i najugroženiji dio tijela, ali ipak veliku ulogu igra i genetika tj. podrijetlo roditelja što je u njegovom slučaju zbilja odlična kombinacija. Njegov otac je trčao u SAD-u i imao odlično vrijeme 1:12,0, a samog Willya sam kupio od štale Mukić kada je on bio četiri godine i od tada je ljubimac cijele naše obitelji.  

 

UTRKE

 

»Ove sezone planiram nastup na deset do dvanaest utrka, što je i uobičajeni broj nastupa u jednoj natjecateljskoj godini. Opet sve to ovisi i o slobodnom vremenu koje mogu izdvojiti od redovitih poslova na zemlji koju radim. No, uvijek kada mogu, rado nastupam na utrkama, jer mi vožnja sulki predstavlja veliko zadovoljstvo i dokle god budem mogao nastaviti ću se natjecati u kasačkom sportu. Nažalost, nastup na nekim udaljenijim destinacijama u ovom trenutku nije u planu, ali na ostale utrke u okruženju, ukoliko nemam poslovnih obveza, redovito ću odlaziti i natjecati se s Willy Victorijem«, završio je Ivan priču o svom konju i ljubavi prema konjičkom sportu.