Arhiv tekstova

Pri prolasku sonćanskom Ulicom Jovana Jovanovića Zmaja pogled putnika namjernika privući će kuća s brojem 160 na limenoj kapiji. Već prostor između ceste i kuće odiše patinom prošlosti. Drvored šljiva, dakako autohtonih, između njih trava i tri održavana niska grma. Preko kanala izbetonirani mostić i kolski ulaz. S obiju strana ulaza po red ruža, poput krvi crvenih.

 

Lomača

 

Ulaskom u dvorište pred očima se ukazuje slika iz davno prošlih vremena. S lijeve strane je ulaz u kuću, u ovom slučaju sa »zatvoritim gankom«, što je tipično za kuće građene prije stotinjak godina, a renovirane prije pedesetak. Duž dvorišnog zida kuće posađena je vinova loza, šokački rečeno »lomača«. Uredno održavana baka-Janjina lomača tvori ugodnu hladovinu u ganku, a s jeseni donosi slatki plod u obliku krupnih grozdova, modrih i bijelih. »Ova lomača stara je pet godina. Ovo u prednjem dijelu je crna otela, skroz do ulice ima jedan trs krupne kadarke, u zadnjem dijelu je bijela otela. To su autohtone vrste grožđa, otporne na sve bolesti koje inače napadaju hibridne loze. Prije ove, moj pokojni suprug i ja imali smo lomaču staru dvadesetak godina. Uništena je kad smo renovirali kuću. Imali smo, osim otele i kalame, krupne plave i krupne bijele. Ovo oko ulaza je ukrasna biljka – roze bagrem. Cvjeta s proljeća, roze grozdovi cvjetova na zelenoj podlozi izgledaju poput najljepšega ćilima. Zeleno ukrasno nisko raslinje i cvijeće ispred lomače obnavljam svakoga proljeća«, kaže nam baka-Janja. Pogled udesno budi nostalgična sjećanja na dane djetinjstva. Red niskog zelenog raslinja, red crvenih ruža, dva reda paprike, pa onda red loze, breskve, kajsije, višnje, jabuke i u pozadini neizbježni orah. Iza  voćaka novi red loze.

Zriju jabuke petrovače

 

»Ovaj dio nekada smo zvali baščica, a velika bašća, odnosno povrtnjak, bila je skroz otraga. Baščica je bila ponos svake kućanice. Pri ulasku u kuću, pogled je prvo plijenila ljepota prednjega dvora. Oduvijek sam ovaj dio s ljubavlju uređivala, pa tako i danas. Sama sam u kući, vremena imam dosta, tako da umirovljeničke dane poklanjam biljkama. Ove voćke koje vidite do jedne su autohtone, do jedne su neprskane. Evo, upravo zriju jabuke petrovače, imaju miris i okus bez primjesa kemije. Uskoro će i rana breskva, tu su i kajsije, bit će i dunsta i pekmeza«, veselo priča baka-Janja. Ova vesela i dobrodušna baka živi život u svojemu carstvu veličanstvene ljepote prošlosti, nesebično dajući svoju ljubav biljkama, biljkama koje joj ljubav i uzvraćaju. Kaže kako je prestara da bi sad počinjala s uzgojem hibridnih biljaka. »Meni je najdraža voćka čiju sam sadnicu proizvela iz koštice, najdraži mi je cvijet kojemu sad pokupim i osušim sjeme i posijem ga na proljeće. Ukoliko budem poživjela zasadiću i još koju lozu, ali isključivo od reznica ovih koje imam u dvorištu. A od ovih hibrida nema ni pravog pekmeza, ne osjeti se aroma voća od silnog šećera i želatina«, kaže na koncu baka-Janja.