Arhiv tekstova

Još se borimo sa čestim nevremenom. Rijetke su godine sa toliko oborina kao ova. Ali se dešava. Vjerniku koji je sklon Boga doživljavati kao »osvetnika«, pobjegne tvrdnja: Tako smo zaslužili! Ja ne mislim tako. Molimo Boga da bude njegova volja i bit će dobar završetak. Žetva završava. Počinju slavlja Dužijance. Ipak, mnogi od nas su na planiranom odmoru. On je potreban i imamo na njega pravo. Kako ga provesti, a da nas stvarno odmori? Razmišljajući o ovoj temi »pabirčio« sam misli po knjizi: »Za umorne« od dr. Ivančića. Ima zgodnih misli... 

 

Miran rad jača čovjeka

 

Miran rad jača čovjeka, rekao mi je poznanik. Odgovor je jasan. Postavimo ove principe: Kad se umorimo na jednom poslu, okrenimo se drugom, ali ga staloženo radimo i osjetit ćemo kako se odmaramo. Kad nas umori čitanje, radimo neki tjelesni posao. Kad nas umori rad na traktoru, sjednimo u hladovinu i pročitajmo nekoliko ulomaka iz knjige – i već ćemo biti odmorni. Ako nas umara sjedenje za radnim stolom, prošećimo se bar deset minuta, promatrajmo sve oko sebe i kad osjetimo da sve zapažamo, znak je da je započeo naš odmor. Ako su nam se misli privezale uz neku brigu, posao ili rješavanje nekog zadatka, onda se otrgnimo od toga, razmišljajmo o nečemu drugom, zagledajmo se u oči ljudima, u neki cvijet. Promatrajmo ga dok se naša duša ne otrgne od posla i ne počne se odmarati na cvijetu, na leptiru, na zvjezdanom nebu i na prijateljskim pogledima ljudi. Ne smijemo dopustiti da nas ijedan posao toliko veže da isisava naše snage, da nas premori i rastočena baci na tlo. No, i godišnji odmor može umoriti ako noćima ne možemo spavati, ako nas muče komarci ili prevelika vrućina, ako predugo gledamo televiziju ili čitamo knjige koje nas umaraju, ako opet razgovaramo o brigama i o zadaćama koje nas čekaju kad se vratimo, ako nas brine hoćemo li imati dovoljno novca za hotel, pansion ili mjesto gdje boravimo, ako nas neka bolest počne uznemirivati. Moramo se otrgnuti od svega i početi misliti druge misli, raditi druge poslove, razgovarati drugačije. 

Obično ljudi odlaze na odmor u mjesta koja su prepuna ljudi, gdje je gužva i gdje urla glazba, gdje su noći pretvorene u dan. Nikakvo čudo što se vrate kući premoreni, što im je duša zgužvana, savjest opterećena, što nemaju volje da počnu raditi nešto novo. Drugi na odmoru počnu puno jesti i puno piti previše se sunčaju ili previše hodaju, svađaju se i tako rastaču međuljudske odnose i onemogućuju si odmor. 

 

Priroda govori

 

Počet ćemo se odmarati kada se zagledamo u čašku cvijeta, kada osjetimo njegovu nježnost i počnemo pogledom milovati njegove latice. Osjetit ćemo da nam se duša odmara i da čitavo biće doživljava nježnost koja izbija iz duše cvijeta, da postajemo radosni jer nas voli jedan stvor – cvijet. Bit će dobro da, ulazeći u more ili u rijeku, zapazimo kako voda oplakuje naše tijelo, kako nas miluje poput najboljeg prijatelja, a povjetarac nježno struji oko nas i dodiruje našu dušu. Izađimo van, u tišinu, u zvjezdanu noć, zastanimo, osluškujmo, pustimo neka nas miluje povjetarac, neka uši osluškuju daleki lavež psa, neka se duša zagleda u zvijezde, neka mjesečina dodiruje sve pore našeg bića i zovne ih na mir, na ljubav, na povjerenje i nježnost. Ako je moguće, uspnimo se visoko na planinu i pustimo neka nam duša uživa u krajoliku. Osjetit ćemo kako je nebo blizu. Povucimo se u hlad nekog sjenovitog stabla i promatrajmo koliko dobročinstva nam daje to stablo, kako nas njegovo lišće miluje sa svih strana, kako nas hladovina odmara, kako nam ono postaje prijatelj i stari drug. Pođimo do neke stijene i pomilujmo njene oštre bridove, zagledajmo se u njenu veličanstvenost, razgledajmo je sa svih strana i razmotrimo. Osjetit ćemo da je život nezaustavljiv, čudesan i vječan. Vrijeme godišnjeg odmora je prilika da pročitamo najljepšu knjigu koja je napisana u povijesti čovječanstva, a to je priroda, da nakon toga počnemo hvaliti njenog Autora, Stvoritelja svijeta, i svaki dan od njega tražiti mali intervju. Jer sve oko nas u prirodi ima snagu govora s pomoću znakova, sve nam želi znakovito poput slova u knjizi govoriti o Stvoritelju koji nas ljubi i čeka da mu se obratimo, da mu progovorimo. Sve je zbog nas stvoreno, mi nismo napušteni ni sami, naše žalosti i samosažaljenja nemaju razloga. Ljeto nas zove na nove proplanke života. Godišnji odmor nas želi obogatiti i vratiti u snazi i zdravlju na naš posao. Pustimo neka duša uživa, neka se hrani i oživljava u povjerenju da život nikada ne može prestati.

Dakle, odmor je samo onda odmor kada se uspijemo sabrati u sebi i »izmijeniti« »umornu nutrinu«. Drugim riječima odmor je duha pravi odmor, a onda će se i umorno tijelo preporoditi. Cilj je odmora konačno cjelovit čovjek. Vratiti se na svoj posao cjelovit, a ne u komadima.