Arhiv tekstova

Televizijski programi odavno su preplavljeni slikama patnje i smrti. Na ekranima se nižu prizori razrušenih gradova i sela, a kamere snimaju i poginule, koji su za gledatelje tek »anonimne žrtve«. To su, nažalost, slike spektakla katastrofe u postmodernoj epohi. U medijskoj proizvodnji »slike svijeta« sve više mjesta zauzimaju rat i teror, a kako je u prvi plan plasirana lažna i morbidna »uzvišenost spektakla smrti«, stiglo se čak dotle da se stadiji bolesti i umiranje Jade Gudi, sudionice jedne od reality show emisija, koja je oboljela od tumora, prenose uživo. Ima li granice u prikazivanju raznih sadržaja, koje emitiraju bezbrojne TV kuće u »borbi za oči«, čiji je cilj privući što više gledatelja, čime se povećava broj reklama, što će reći – zarada. Televizijska čarobna kutija sve više pokazuje i svoje monstruozno lice. Digitalne povorke jedinica i nula, baš kao u filmu »Matrix« braće Wachowski, nakon umivenih reklama kojima se predstavljaju lažni modeli života, bljesnu na ekranima u pojavnosti užasa, ali tko još mari za to, jer svatko ima neke svoje »poslove«, a u trenucima odmora može se pogledati, primjerice, dokumentarac čiji je sadržaj izravni prijenos eutanazije. Radi se o dokumentarnom filmu koji prikazuje teško bolesnog čovjeka kako oduzima sebi život na jednoj klinici u Švicarskoj. Film bilježi kako taj čovjek umire pred kamerama, a prikazan je koncem prošle godine na jednom britanskom TV kanalu.

Prvi mali nagovještaj da će se slične slike patnje i smrti umnožiti na TV programima, za mene se dogodio još dok sam bio dječarac. Riječ je o događaju kada su palestinski teroristi početkom sedamdesetih godina oteli zrakoplov kompanije Lufthansa. Sletjeli su u zagrebačku zračnu luku Pleso i uspjeli iznuditi oslobađanje trojice preživjelih terorista koji su sudjelovali u olimpijskom masakru u Münchenu, kada su teroristi ubili više izraelskih sportaša. Navodim kako je riječ o osobnom iskustvu, jer mi se ta drama urezala u pamćenje iz dva razloga: jedan je što se takav događaj zla posredovan TV slikom dogodio u prostoru koji mi je intimno blizak, dakle »kod kuće«, a drugi je što mi je prije događaja u zračnoj luci Pleso o masakru u olimpijskom selu pričao Zoran Ivanović, subotički gimnastičar koji se te godine natjecao u Münchenu.

No, izravni prijenosi smrti, nesreća i užasa na TV programima tek će uslijediti. Prizori smrti sada već nisu ništa novo u našim iskustvima prilikom gledanja TV programa. Milijuni ljudi su 1976. godine gledali izravni prijenos nesreće na stazi u Nurburgringu, kada se zapalio bolid Nikija Laude tijekom utrke Formule 1. Nakon dvije godine u utrci na legendarnoj stazi u Monci, nakon sudara vozač Roni Paterson je počeo umirati u zapaljenom bolidu. Taj prizor su opet gledali milijuni ljudi nakon nedjeljnog ručka. No, 1985. godine, tadašnja jugoslavenska televizija prekinula je jedan od izravnih prijenosa smrti, koji su inače gledali ljudi širom planeta posredstvom eurovizijske mreže. Riječ je o izravnom prijenosu tragičnih događaja, strahote na briselskom stadionu Heysel, kada je prije početka finalne utakmice Kupa europskih prvaka između Liverpoola i Juventusa, nakon sukoba huligana, poginuo veliki broj navijača. Na TV programima nastavio se niz slika smrti, tragedije i bola, sjećamo se izravnih prijenosa američkih vojnih intervencija u Kuvajtu i Iraku.  Brojim gledateljima neizbrisiv trag u njihovim memorijama ostavili su prizori terorističkog napada na Ameriku 2001. godine. Pitanje je koliko se novinari ogrešuju o novinarski i ljudski kodeks. Sredinom lipnja Tužiteljstvo za ratne zločine u Srbiji najavilo je mogućnost pokretanja istrage protiv nekih novinara, koji su svojim izvještavanjima devedesetih godina podstrekivali ratne zločine. 

Premijera filma koji se zove »Srpski film«, najavljena je za jesen. Tema filma je ubijanje pred kamerama. Živi bili pa vidjeli. Teoretičar McLuhan definirao je medije kao produžetak čovjeka. Po svemu sudeći, mediji su ipak postali samo tehnološke proteze, koje sve više određuju način na koji vidimo i razumijemo svijet.