Arhiv tekstova

Atletika u današnjem smislu je nastala početkom dvadesetog stoljeća. Ranije se pod atletikom smatralo svako upražnjavanje raznih sportskih grana – plivanje, boks, mačevanje, gimnastika, trčanje, nogomet, bacanje diska, kugle itd. Sav sportski život i razvitak sporta u Subotici veže se za ime Lajoša Vermeša, rođenog 27. srpnja 1860. godine, a sve je to započelo 1878. godine kada se kao student prilikom boravka u Rimu zainteresirao za Mironovog Diskobolosa i uzeo mjere diska, kojeg je dao izraditi od željeza u Subotici. Od održanog prvog atletskog natjecanja 26. kolovoza 1880. godine preko puta današnje Rotografike pa preko Nikole Matkovića, Đure Stantića, nogometaša Bačke počinje razvitak atletike u današnjem smislu. Nesumnjivo najveći promoter sporta, od upražnjavanja tjelesnog odgoja do natjecanja bio je upravo Lajoš Vermeš.

 

ZALJUBLJENIK U SPORT

 

Ljudevit Vujković Lamić (12. kolovoza 1907. – 26. veljače 1972.) za sport se počeo zanimati veoma rano. Zanio se klizanjem i želio je naučiti klizati se. U vremenima nakon završetka I. svjetskog rata od starijih mladića saznao je da na igralištu Bačke postoji umjetno klizalište u zimskom periodu koje nje bilo načinjeno na teniskom igralištu na zapadnom dijelu terena. Odlasci s đacima, poznanicima na Bačku su bili puni doživljaja jer se odlazilo i na košarku, nogomet i tenis. Inficiran sportom i naravno crveno bijelom bojom, Bačku, jablanove je doživotno obožavao, a nije ih nikada iznevjerio. Za vrijeme studija u Zagrebu bio je član Hrvatskog akademskog športsklog kluba (HAŠK) ali i ovdje tokom dvije godine opet je nosio dres crveno bijele boje jer je to bila i HAŠK-ova boja. Kao član HAŠK-a bio je prvak Jugoslavije u utrci na 4 x 10 000 m u sastavu Valenteković, Lapena, Vujković i Vedriš.  

Kao perspektivnog šesnaestogodišnjeg nogometaša Bačka ga je povela 1923. godine na proslavu 20 godina od osnivanja HAŠK-a u Zagreb. To je bilo prvo natjecanje koje je Ljudevit Vujković – Moca uopće vidio. U prodavaonici knjiga u Ilici »natrefio« je na knjigu Moderna atletika, nakon prelistavanja ju je i kupio. Ova knjiga je osim pravila i opisa disciplina bila ilustrirana pokretima nogu, stopala, ruku, držanja tijela i sprave. Po njegovim riječima, kako je znao često govoriti, bilo je: »Otišao sam u Zagreb kao nogometaš, a vratio kao atletičar.«

 

ZAPAŽENI REZULTATI

 

Svoje istomišljenike je našao među ostalim nogometašima: Petra Šarčevića, Antu Prćića, Benu Cvijanova pa čak i Čiču – Andriju Kujundžića i uspio ih nagovoriti da nastupaju i kao atletičari. Već 15. kolovoza 1924. godine atletska sekcija je organizirala atletski miting na kome je Vujković osvojio II. mjesto u trčanju na 1500 m. U Bečkereku (Zrenjanin) utrci na 4500 m 6 atletičara Bačke je stiglo među prvih osam te su osvojili I. mjesto u ekipnoj konkurenciji i bili osvajači Gliksmanovog pokala a u pojedinačnoj konkurenciji prvi je bio Vujković i to je njegova prva pobjeda u atletici.

U svom prilazu atletici predstavio se i kao trener i među gimnazijskom omladinom zapazio Jovana Mikića, kojeg je uspio dovesti na atletsku stazu Bačke i trenirao ga je do njegovog odlaska u beogradsku Jugoslaviju u kojoj je postao član reprezentacije Jugoslavije, dvostruki pobjednik na Balkanijadama i olimpijac 1936. u Berlinu. U nogometu njegov trenerski instinkt je došao do izražaja jer je zajedno s Benom Cvijanovim organizirao pionirsku nogometnu školu već 1930. – pionire, petliće i kadete za dopunu I. i II. nogometnog tima.  

Kao član Hrvatskog katoličkog orla 1929. godine na velikom sletu u Pragu bio je prvi na 3000 m, a lovorov vijenac mu je uručio lično predsjednik Češke Tomas Masaryk. Jedan od  najvećih uspjeha mu je bila utrka na 1500 m u Ljubljani kada je oborio dotadašnji rekord Jugoslavije, ali nažalost već nakon tri sata Ivo Krevs postavio novi rekord.

 

SUDAČKI POZIV

 

Vrlo rano, pored trenerskog poziva opredijelio se i za sudačko zvanje. Bio je međunarodni atletski sudac (član vrhovne sudačke komisije na PEA 1962. u Beogradu), savezni sudac u nogometu i republički sudac u rukometu. Osnivač i dugogodišnji voditelj Općinske, Sreske atletske i trenerske te nogometne sudačke i trenerske organizacije. Bio je član Pokrajinske, Republičke te Savezne organizacije u sva tri ova sporta. Za vrijeme služenja vojnog roka (1932) u Bileći prisustvovao je s vojnim garnizonom utakmici Velež – Hajduk. Nije platio ulaznicu jer je imao sudačku legitimaciju. Službeni sudac nije stigao na utakmicu pa su preko razglasa pozvali lice koje je ušlo sa sudačkom legitimacijom. Našli su ga i u vojnoj opremi sudio je utakmicu na zadovoljstvo oba tima i gledatelja. 

Kao bankarski službenik bio je dugogodišnji službenik i omiljeni voditelj te financijski inspektor i kao takav otišao u zasluženu mirovinu.

Oprobao se i u novinarskom zvanju i bio dopisnik zagrebačkog Sporta, te Subotičkog sportskog lista od 1935. do 1941. 

 

PRIZNANJA

 

U svom relativno kratkom životu dodijeljena su mu značajna priznanja od kojih treba izdvojiti Orden rada sa zlatnim vijencem, Zaslužni sportski radnik Jugoslavije, Zaslužni sportski djelatnik i sportaš SOFK-e Subotice, Zlatna plaketa u povodi 50 godina FSJ, Zlatna plaketa Saveza nogometnih trenera i još pedesetak raznih priznanja, diploma i nagrada u atletici, nogometu, rukometu i filateliji.    

Ljudevit Vujković Lamić ml. i Dražen Prćić