Arhiv tekstova

Nesporazumi koji su postojali između Dubrovnika i Srbije diplomacija je izgladila pa je 1349. godine car Stefana Dušan izdao povelju Dubrovčanima kojom im je zajamčio nekadašnja prava slobode trgovanja i kretanja uz plaćanje carine, ali pod uvjetom da ne izvoze oružje u susjedne zemlje. Opstanak kolonija u Srbiji i svoje trgovačke interese Dubrovčani su i pored povremenih sukoba sa srpskim vladarima i velikašima štitili diplomacijom i novcem. Od 1358. Dubrovčani priznaju vlast ugarsko-hrvatskog kralja (Ludovika I. Anžuvinaca), prije 1358. su pod Venecijom, iako vode samostalnu politiku te se u svojim sporovima u Srbiji služe i utjecajem ugarsko-hrvatskog kralja. Zbog rasula nekadašnjega srpskog carstva, međusobnih ratova i carinskih zapreka obim trgovine te broj trgovaca u kolonijama se smanjivao. Zbog toga su Dubrovčani sa svojom sposobnom diplomacijom obnovili nekadašnje povlastice i regulirali odnose sa svim osamostaljenim dinastima nekadašnje države Nemanjića. Krajem XIV. stoljeća trgovina je opet oživjela, da bi u prvoj polovici XV. stoljeća trgovali na područjima pod kontrolom Lazarevića i Brankovića. Stefan Lazarević koji je do 1402. godine bio turski vazal posredovao je kod turskog sultana koji im je 1396. izdao povlastice o slobodnoj trgovini po Turskoj i teritoriju njezinih vazala (Brankovića i Lazarevića). 

 

Mačvanska banovina

 

Ovdje ćemo spomenuti i nazočnost Dubrovčana u Srijemskoj Mitrovici zbog povezanosti iste s Mačvom (gradom) i područjem Mačvanske banovine. Nazočnost Dubrovčana se spominje 1302. godine, no zasigurno su tamo bili i prije. Mitrovica je bila važno stjecište dubrovačkih trgovaca tijekom XIV. stoljeća i jedna od prvih u južnoj Ugarskoj (prve obitelji dubrovačke vlastele u toj koloniji: Menčetići, Gučetići i Petranje, spominju se još i Sorkočevići, Gundulići, Ranjine i dr.). U gradu Mačvi trgovina se razvijala zbog položaja uz Savu (do danas nije točno lociran) blizine Mitrovice te Drine uz koju su vodili putovi iz bosanskih i srpskih rudnika. Dubrovčani su držali u zakupu trgovišta Mačvu i Lipnik te je uspon tih naselja bio vezan uz trgovinu. Dubrovačka republika 1313. imenovala je konzula za Mačvu i okolinu što svjedoči o porastu broja njezinih građana na tom području. Pojedini predstavnici kolonija živjeli su na relaciji Mačva, Mitrovica, Beograd. Nedaleka kolonija u Mitrovici naročito je bila uspješna u razdoblju 1356. – 1396. Mitrovica je upravno bila uređen grad, imala je svoje pravo građanstva, no dubrovačka vlada 1361. godine zabranila je svojim građanima da ga prihvaćaju. Tamošnja trgovačka kolonija Dubrovniku je bila važna za širenje trgovačkih veza dalje po Srijemu i Ugarskoj pod kojom je u to vrijeme Beograd i Mačva. Njezini trgovci tako stižu do Bača, Kovina, Temišvara, Velikog Varadina, Budima itd. Dubrovčani su prema podacima iz 1396. godine imali i izvjesne privilegije u Mitrovici od Kraljevine Ugarske. Iste godine u Mitrovicu su upali Turci i popalili ju, a dio stanovništva preselili u Malu Aziju, nakon čega njezino značenje kao trgovačkog centra opada, ali također i zbog razvitka Beograda koji je sve više privlačio pozornost Dubrovčana. 

 

Dolazak franjevaca

 

O podrijetlu Slavena katolika u Mačvi, pored kolonija dubrovačkih trgovaca, tragove možemo tražiti u bosanskim krstjanima. Franjevci dolaze u te krajeve na poziv srpskog raskralja Dragutina koji je ženidbenim vezama od ugarskog kralja (1284.) dobio na upravu Mačvu s Beogradom i Usoru u Bosni. Budući da je bio oženjen katolkinjom i od majke katolkinje, obiteljski vezan s ugarskom krunom, zbližio se s katoličkom crkvom (tj. prihvatio jedinstvo s katoličkom crkvom). Papa Nikola IV. primio ga je pod zaštitu sv. Petra i uputio mu dva franjevca hrvatske provincije da na području pod njegovom upravom vrše službu inkvizitora. Iako su bosanski krstjani obitavali prvenstveno u Bosni, bilo ih je i u susjednim područjima. U Žitiju kralja Dragutina stoji bilješka da je u tim krajevima Dragutin mnoge od heretika obratio na vjeru kršćansku i krstio ih. Kasniji papa Bonifacije VIII. 1298. franjevcima je povjerio službu istraživanja i pobijanja heretičke zablude ne samo u Bosni, nego i u Srbiji (Mačva i dio Bosne pod vlašću Dragutina), Raškoj, Hrvatskoj i Istri. Uprava nad Mačvanskom banovinom hrvatskih i ugarskih velikaša tijekom XIV i XV. stoljeća pridonijela je daljnjem suzbijanju krivovjerja. Budući da se nalazila u susjedstvu područja čestih migracija (Srijema i Bosne), a i sama je bila tranzitni prostor Mačva je primala kulturne obrasce iz okoline kao i tamošnje stanovništvo.

(Preuzeto sa sajta Hrvatskog nacionalnog vijeća)