Arhiv tekstova

Svaki ljudski život ispunjen je različitim željama. Čovjek stalno teži k ispunjenju tih želja, pa možemo reći kako su one to što nas pokreće, jer želja proizvodi djelovanje. Ali, često mnoge želje ostaju nedostižne. Tako ponekad u nemoći ostvarenja vlastitih želja, u mnoštvu želja koje nas salijeću i mnogo obećavaju dolazimo do paradoksa: mnogo želimo, ali više ništa posebno ne očekujemo. Dolazi do zasićenja željama, a nemogućnost njihovog ostvarenja vodi u apatiju i bezvoljnost. U mnoštvu banalnosti prestajemo biti sposobni prepoznati i prihvatiti ništa više od onoga što nam nosi svakodnevica.

 

OSTVARITI ŽELJU

 

Ivan nam u svom evanđelju spominje Grke koji imaju jednu, u Isusovo vrijeme čestu želju. U težnji njenog ostvarenja pristupaju Filipu i govore: »Htjeli bismo vidjeti Isusa« (Iv 12, 21). Njihova želja nam pokazuje što bi to trebalo biti ključ razumijevanja i usmjeravanja naših želja – htjeti vidjeti Isusa. Uronjeni u svoju ljudsku i kršćansku svakodnevicu, okruženi mnoštvom manjih ili većih želja koje raduju i rastužuju, tište i pokreću moramo se u ovoj korizmi zapitati želimo li stvarno susresti Isusa. Je li to zaista naša želja koja nas pokreće, koja usmjerava naše djelovanje, ili je duboko zakopana i prekrivena mnoštvom nekih drugih želja? Čeznemo li uistinu za Bogom? Bez te temeljne čežnje za susretom s Bogom sve drugo u našem vjerničkom životu postat će veliki napor i teret, besmisleno ponavljanje te ćemo se, nošeni nekim drugim željama, od Boga udaljiti, a vjeru prestati živjeti. Želja za susretom s Gospodinom rađa se u srcu sposobnom nositi čežnju i ići dalje od onoga što mu se čini da može ostvariti, ali i u srcu sposobnom dijeliti i izricati svoje želje.

Međutim, da bi netko imao želju susreta s Isusom treba prvo odgovoriti na pitanje je li spreman za taj susret i sve ono što iz njega proizlazi. U odnosu na ovu želju, ako ona iskreno postoji, oblikuju se sve druge želje i kroz nju sve dobiva novo značenje.

Isus nije poput modernog svijeta. On ne obećava brza rješenja, lako i bezbolno otklanjanje problema. On u susretu s onima koji u sebi nose istinsku želju za njegovom blizinom opominje da želja mora proći iskustvo umiranja i patnje, da se treba pročistiti na logici njegovog života, muke i smrti na križu. Tek kroz to iskustvo vjernik može osjetiti što znači vidjeti Isusa. Život i ljubav u kršćanskoj perspektivi stječu se umiranjem vlastitom shvaćanju želja, života i ljubavi te njihovim pročišćenjem kroz mjeru služenja Kristu.

 

POKAZATI ISUSA SVIJETU

 

Mnogi danas, razočarani društvom, neostvarenim željama i neispunjenim obećanjima, tragaju za nečim drugačijim, za nečim što neće izazvati nova razočarenja, zapravo tragaju za Isusom. »Htjeli bismo vidjeti Isusa« želja je mnogih današnjih ljudi koji su daleko od Crkve, a vjernici su samo na papiru. Oni imaju želju susresti ga i upoznati, ali ne znaju kako ni gdje to ostvariti. Crkva mora biti mjesto gdje će takvi ljudi moći tražiti Gospodina sa sigurnošću da će ga naći. To je velika odgovornost za Crkvu. Ona se mora trajno pitati je li doista tako, jeli ona svojim životom mjesto Kristove nazočnosti i njegove blizine svim ljudima.

Ali, Crkva nije netko drugi, nisu to samo svećenici, redovnici i redovnice. To smo svi mi, članovi Božjeg naroda koje on okuplja dajući nam sebe u svakom susretu. Tako odgovornost Crkve postaje odgovornost svih nas da omogućimo drugima susret s Gospodinom. Cijela zajednica svojim zajedništvom, međusobnom ljubavlju i podrškom, čežnjom za okupljanjem na molitvu i slušanje Božje riječi, na slavlje euharistije, treba pokazati da u njoj Krist živi i da se u pridruženju njoj on može susresti.

No zajednicu čine pojedinci te da bi se Kristova prisutnost osjetila u zajednici on mora biti prisutan u životu svakog njenog člana. Živjeti s Kristom i dopustiti mu prisutnost u svom životu znači umirati sebi i svojim željama, nesebično se davati i Bogu i ljudima, podnositi žrtve za druge. »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju ne umre ostaje samo; ako li mure, donosi obilat rod« (Iv 12, 24). Tako je i s našim životom. Ako se odreknemo sebičnosti otvorit ćemo vrata svoga srca za Boga, ali i za bližnjega. Tada ni u jednom trenutku nećemo biti sami, jer smo Bogu dopustili da uđe naš život. Tako ćemo postati i njegovi svjedoci u svijetu te ćemo moći mnogim suvremenim tražiteljima Boga pomoći da ga pronađu.