Arhiv tekstova

Nedavno je jedan moj poznanik imao zanimljiv komentar, upitavši – što se klasična glazba u medijima pušta samo kada je dan žalosti? Naravno, mislio je pritom na privatne, komercijalne medije, a koji čine značajniji dio medijskog prostora. Iako je situacija u javnim medijima bolja, komentar je potvrdio ono što smo odavno čuli: priču o marginaliziranom statusu kulturnih sadržaja u tisku, na televiziji, radiju... To što se ovakva stajališta najviše čuju iz krugova kulturnjaka, navedeni problem ne čini manje bitnim. 

Tranzicija je utjecala i na izgled medija, ali i medijske scene. U tom procesu, promijenio se i medijski odnos spram kulture. Kulture je manje, izvješća su sve kraća i površnija, rubrike kulture integriraju se u zabavne (famozni hibrid zvani showbiz). 

Ipak, nije sve tako crno. Tko ne želi da mu ukus kreiraju surove zakonitosti tržišta, slamčicu spasa može potražiti u preostalim medijskim javnim servisima. A tu je situacija, moram ponoviti, ipak bolja. Iako su u pitanju oni kasniji termini (primjerice 22:40 ili 23:10) specijaliziranih emisija iz kulture ima i na Radioteleviziji Srbije (Metropolis, Beokult, Art zona, Vavilon, Ad libitum...), Radioteleviziji Vojvodine (Folder kultura, Plavi krug) te Hrvatskoj radioteleviziji (Drugi format, Dobro jutro – kultura, Noćna kavana, Trikultura...). Odnedavno RTS ima svoj Kulturni dnevnik, a HRT od ranije emitira sličnu formu – Vijesti iz kulture. Posljednji branici kulture, svakako su treći programi Radio Beograda i Hrvatskog radija, koji još uvijek njeguju ono što je danas najrjeđe, a to je kritika. Treba znati kako ovakvi programi iziskuju znatno više uposlenika i novca, što prosječni privatnik, budući da kultura ne donosi (ozbiljniji) profit, nije spreman osigurati za svoj medijski proizvod.  

Tu su i internetski portali, ali tu, kao i u bilo kojem drugom području na mreži, ima svega i svačega. Ovom prostoru, i po pitanju kulturnih sadržaja, nedostaje stalnosti i ozbiljnijih uređivačkih intervencija.

Premda situacija nije idealna, kulture u medijima, kao i same kulturne produkcije, ima. Jeste da njezino praćenje podrazumijeva nešto veću posvećenost, ali se de facto može pronaći. Međutim, ona bi trebala biti zajedničko dobro, a ne samo onih posvećenih. A to je već neko drugo, složenije pitanje.