Arhiv tekstova

Većina mladih u Srbiji nije motivirana za ostanak u sredinama iz kojih je potekla. Bez obzira na stupanj obrazovanja najveći dio sanja uposlenje u javnom sektoru, smatrajući da je državni posao jedino sigurno uposlenje. Rijetki se upuštaju u poduzetništvo, a i oni koji pođu tim stopama ubrzo osjete da tu nema sigurnosti, niti zarade adekvatne uloženom radu i vremenu, a osobito u odnosu na rizik koji preuzimaju. Sonta nije izuzetak. Poduzeća koja su nekada upošljavala zavidan broj radnika nestala su u procesu privatizacije, broj žitelja se, u odnosu na prijeratne godine, drastično smanjio. Razočarani nemogućnošću masovnijeg uposlenje mladi sve češće odlaze, vezujući svoju egzistenciju za urbane sredine ili za inozemstvo. 

 

Otišla zbog rada u struci

 

Jedna od onih koji su kruh potražili u većem gradu je i izučena kuharica Sonja Anišić. Bila je odlikaš u osnovnoj i učenica generacije u srednjoj školi, ali u bližoj okolici svoga mjesta ponude je dobivala samo za prodaju pljeskavica u kioscima, uz radno vrijeme od desetak sati dnevno i uz mizernu plaću. Nije dugo razmišljala, prihvatila je prvu ponudu iz Novog Sada. »Kuharsku školu sam upisala isključivo zbog toga što volim ovaj poziv i svakako, sanjala sam posao u struci. U međuvremenu, radila sam na sezonskim poslovima u poljoprivredi, kako bih dala bar neki doprinos u kućni proračun, a nešto novca sam uspjela i uštedjeti. Tako je prošla jedna sezona, pa druga. Vremenom sam spoznavala da snove ne mogu ostvariti u sredini u kojoj živim, a ideja o odlasku u veći grad u meni je sazrijevala. Roditelji su me podržali, pa sam se maksimalno aktivirala u traženju odgovarajućeg posla. Uspjela sam, sada sam na pokusnom radu u jednom od boljih novosadaskih restorana«, priča ova visprena djevojka. No, kako kaže, ne namjerava ostati ni u Novom Sadu, planovi joj sežu puno dalje. »Planiram dugoročno, a nadam se i da će mi se planovi ostvariti. U Novom Sadu namjeravam ostati nekoliko godina, kako bih stekla neophodno radno iskustvo. Nastojat ću promijeniti i više restorana, jer svaki od njih ima neku svoju specifičnu kuhinju. Kad budem osjetila da sam naučila dovoljno za odlazak, potražit ću kruh dalje. Vrlo je moguće da mi naredna destinacija bude jedan od dalmatinskih gradova, kasnije ću pokušati s radom na nekom od kruzera, a ako ne uspijem, alternacija mi je rad u nekoj od europskih zemalja«, otkriva nam svoje planove mlada kuharica. Nije zadovoljna ni tretmanom svoje struke u Srbiji. »U ovoj državi kuhari nemaju tretman kojega imaju u Europi. Naš rad sa svim svojim specifičnostima jako je podcijenjen. Možda je to utjecaj mentaliteta, pa se u mnogim krajevima Srbije još uvijek posprdno gleda na muškarce koji su odabrali ovo zanimanje, a i materijalna strana nije sjajna. Kuhari su kod nas među najslabije plaćenim zanimanjima, tako da nemam nikakvih motiva za ostanak«, završava priču Sonja.

 

Umjetnost za džeparac

 

Nasuprot većini, Sonćanka Iva Dekan (24) pošla je obratnim smjerom. Završila je poljoprivredni fakultet, smjer hortikultura, u Novom Sadu i stekla zvanje dipl. ing. poljoprivrede, a upisala je i postdiplomski studij, kojega namjerava završiti ove godine. Brat blizanac Ivan apsolvent je na istom fakultetu. Oboje trenutačno puno vremena provode kod roditelja Josipe i Siniše u Sonti. Pored učenja Ivi ostaje dosta slobodnog vremena. Za razliku od mnogih svojih vršnjaka nije velika spavalica, a ne traći puno vremena ni po kafićima. Slobodno vrijeme posvetila je svojem hobiju, dekupažu. »Posao još nisam tražila, želim prvo završiti i postdiplomski studij. Tada ću potražiti uposlenje u struci, ukoliko je to danas u našoj državi i moguće. Za sada sam se posvetila dekupažu. Vidjela sam da ga radi moja baka Nada, to mi se dopalo, pokušala sam i otprve sam uspjela. Početni uspjeh me je tjerao sve dalje pa sam došla na ideju da organiziram i prodaju svojih uradaka, kako na internetu, tako i uživo. Izložila sam ih na sonćanskoj tržnici i na svoje veliko iznenađenje dobila mnoge pohvale, čak i od ljudi kojima je umjetnost dio života, poput gospođe Ane Tudor. Dobar dio urađenoga već sam uspjela i prodati. Tako ne gubim dane uludo, sebi priskrbim solidan džeparac, što je roditeljima itekako velika pomoć. Većina mojih kolega ostala je u Novom Sadu, rade različite poslove preko studentske zadruge. Meni je ovo prihvatljivije rješenje, da ne kažem puno povoljnije za kućni proračun, jer ne moramo plaćati stan, a podstanarstvo u Novom Sadu baš i nije jeftino«, priča Iva. 

 

Perspektive u struci

 

Kadrovi Ivine i Ivanove struke trenutačno u Srbiji sve teže dolaze do posla. U sve evidentnijoj krizi poljoprivreda je pala na vrlo niske grane. Svi veliki sustavi uništeni su u beskurpuloznom procesu privatizacije, radnici svih dobi i svih obrazovnih struktura našli su se na tržištu rada bez nade u nova upošljavanja. »Situacija glede uposlenja u struci uopće nije ohrabrujuća. Planovi, ili bolje rečeno želje, okrenuti su mi školstvu, voljela bih raditi u nekoj od poljoprivrednih škola na obrazovanju novih kadrova. Suvremena poljoprivreda bi se trebala bazirati na primjeni cjelovitih agrotehničkih mjera pa ukoliko bi se to u skorijoj budućnosti realiziralo, mislim da bi trebalo biti više posla i za našu struku svih obrazovnih kategorija. Prisutne su i šanse u vlastitom biznisu, poput osnivanja rasadnika i slično, no, opet se pojavljuju problemi financijske naravi. Mladim kadrovima nedostaju financijska sredstva za pokretanje vlastitog biznisa, a oni koji sredstva imaju, u većini slučajeva nemaju adekvatno znanje i kvalitetne ideje. Tu se stvara jedan začaran krug, kojega bi mogla razriješiti samo država odgovarajućim mjerama. Nije problem u tehnologiji proizvodnje bilo kojega artikla, nije problem ni u kadrovima, obrazujemo se po najnovijim programima. Najveći problem je u izostanku angažmana države na stvaranju povoljnijega poslovnoga ambijenta. Puno mojih kolega ozbiljno razmišlja i o odlasku van granica naše države, jer ovdje ne vidi nikakvu perspektivu.

 

Edukacija mladih

 

O odlascima mladih i načinu njihovog sprječavanja govori nam Gordana Predojević iz NSZ Sombor: »Odlaske mladih iz naših sredina ne možemo spriječiti. U sustavu upošljavanja i naša uloga je znatno izmijenjena u odnosu na prijetranzicijska vremena. Jednostavno, zainteresiranima više ne tražimo posao, jer bi to u ovom sustavu bio prekompliciran proces, koji bi zahtijevao prevelik broj uposlenika. Umjesto toga educiramo ih u aktivnom samostalnom traženju posla. Obučavamo ih u izradi životopisa, u traženju uposlenja, u načinu obilaženja potencijalnih poslodavaca, a inicijatori smo i organizatori sajmova upošljavanja. Ovi sajmovi su za svakog pojedinca prilika da unutar samo jednoga sata razgovara s 20-30 potencijalnih poslodavaca. Nažalost, još uvijek dobar dio neuposlenih nerado dolazi na te sajmove, nerado se odaziva našim edukativnim akcijama. Na sve van ovoga jednostavno nemamo nikakvog utjecaja, pravila liberalnog kapitalizma su nemilosrdna, pa je i to jedan od najozbiljnijih uzroka odljeva velikog broja visokoobrazovanih kadrova.