Arhiv tekstova

Aktivni član Bodroga, uvijek tu kada treba pomoći udruzi, najstariji je član lovačkog društva, višegodišnji član uprave seoskog nogometnog kluba i trgovac u mirovini koji se i danas nađe u pomoći svojoj kćeri u njenom dućanu. Sve je to Petar Pašić iz Monoštora.  Progovoriti po malo o svemu pobrojanom i eto zanimljive priče! Za razliku od mnogih kojima je životna želja bila otići u grad, naš sugovornik nikada nije težio za time. Kaže: »Tu di se rodio, tu će umriti«. Dobri i pošteni ljudi, običaji, obitelj neraskidive su veze koje su ga zauvijek vezale za Monoštor.  

 

UVIJEK UZ BODROG

 

Dolazak u Kulturno umjetničko društvo Hrvata Bodrog naš sugovornik vezuje za vrijeme kada je njegova sestra Katica Pašić bila koreograf u udruzi. »Aktivan sam u kulturno-umjetničkom društvu i trudim se pružiti materijalnu i moralnu potporu. Nisam samo ja aktivan već i cijela moja obitelj – supruga, kći, unuci. Supruga je veliki zaljubljenik u našu šokačku nošnju i rado se sprima u šokačko, dok je kći Ružica u pjevačkoj skupini Kraljice Bodroga. Nadam se da ćemo uspjeti formirati i plesačku skupinu. U udruzi se radi s puno entuzijazma i volje, a sve je više i mladih u Bodrogu, što je zasluga Anite Đipanov. Zahvaljujući Mariji Šeremešić postavili smo i svadbeni običaj s kojim smo sudjelovali na manifestaciji Šokci i baština«, priča nam o Bodrogu čika Pera. I ne samo da naš sugovornik uvijek kada može pomaže monoštorskoj udruzi, već rado prati udrugu i na gostovanjima u Hrvatskoj. Pa čak i kada Bodrog ne sudjeluje u programu čika Pera i njegova obitelj su u Osijeku, na Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima, Zimskom spremanju u Antinu... Ima i jednu zamjerku,  a to je mala zanteresiranost učitelja i nastavnika u školi da kroz razne sekcije potaknu djecu da se bave tradicijskom pjesmom i plesom i da se upoznaju i zavole stare običaje. »Bojim se da će se uskoro mnogo toga zaboraviti, jer mladi neće prihvatiti tu našu tradiciju. Čini mi se kada bi u školi još od nižih razreda kroz školski program bili usmjereni k tome da bi se više interesirali za naše običaje, kulturu i tradiciju«, priča naš sugovornik. Na našu konstataciju da onima koji nisu iz Monoštora baš izgleda da je Monoštor ostao jedna kompaktna sredina u kojoj je očuvana šokačka ikavica, nošnja, pjesma, običaji kaže da to mi izvana imamo jednu sliku, ali da gledano iz sela to baš i nije tako. »Starije generacije naučile su u svojim obiteljima čuvati ikavicu, nošnju, ali mladi sve više to zaboravljaju«, odgovara čika Pera. 

Osim u Bodrogu naš sugovornik i ugodni domaćin član je DSHV-a, još od 90-tih godina, kada i nije bilo lako biti član hrvatske stranke. »Držim se onoga – mogu birati prijatelje, ali roditelje ne. Sukladno tome poštujem svoje običaja i tako odgajam i djecu i unučad«, jednostavan je odgovor. 

 

LOV I NOGOMET

 

Monoštor je okružen vodom i šumama pa su Monoštorci ili strastveni ribiči ili lovci, ili i jedno i drugo. Čika Pera nije ljubitelj pecanja, ali je zato dugogodišnji lovac. S lovačkim stažom od 46 godina najstariji je član Lovačkog društva Fazan. »Nije mi to dika, ali jesam najstariji član. U sezoni ne propuštam lov, jer fala Bogu zdravlje me služi. Sada nema lova, ali smo angažirani oko hranjenja divljači, obnavljanja hranilica i objekata. Nažalost lov prije 46 godina i danas ne može se usporediti. Divljači je bilo toliko da smo lov završavali za sat, dva. Danas je broj divljači drastično smanjen i da bi ulovili zeca ili fazana morate provesti cijeli dan u ataru«, priča o lovačkim mukama naš sugovornik izražavajući bojazan da  će za nekoliko godina u monoštorskom ataru uopće biti visoke divljači.

To što ne peca ne znači da ne kuha dobar paprikaš. Dapače, jer u Monoštoru se teško može naći netko tko ne kuha paprikaš, a naročito riblji. »Riblji paprikaš, pravi alaski paprikaš, je luk, sol, voda, paprika i riba. Sada je i naš monoštorski paprikaš od gojenog šarana, a nekada se kuhao od dunavske ribe i to što više vrsta ribe, to je paprikaš bio bolji«, doznajemo dio tajne dobrog monoštorskog paprikaša. 

Godine je proveo i u Nogometnom klubu Dunav i kao igrač i kao član uprave – nakupilo se 35 punih godina. S ponosom ističe da je bio jedan od organizatora proslave 80-te obljetnice kluba gdje je bilo više od 600 uzvanika, u vrijeme njegovog rada u upravi uspostavljena je suradnja s klubovima iz Mađarske i tadašnje Čehoslovačke pa su Monoštorci igrali i međunarodne utakmice.   

 

TRGOVINA

 

Čika Pera je umirovljenik, a radni vijek proveo je u trgovini. Trgovački nerv ni danas mu ne da mira pa se rado nađe u pomoći svojoj kćeri Ružici koja vodi trgovinu u obiteljskoj kući. U razgovoru doznajemo da je poslom bio vezan za Sombor tri desetljeća, a poslije vodio je svoju trgovinu koju je kasnije preuzela njegova kći. Prisjeća se u svojih šegrtskih dana 60-tih godina i jedne zanimljive priče. Kaže tada su šegrti dobivali plaću, a sjeća se i iznosa – 24.000 dinara. Dogodilo se da plaću nisu dobili jedan mjesec pa su sljedećeg dobili dvije plaće, a za to se mogao kupiti i hladnjak i bicikl. Nije mu majka povjerovala da je kao šegrt imao plaću i da je zaradio hladnjak i bicikl pa je već sutra ujutro sjela na vlak i uputila se u Sombor da to provjeri. »Volio sam posao kako u trgovinu tako i ugostiteljstvu, jer je supruga Eva preuzela ugostiteljsku radnju od mog oca. Rekao bih da je trgovac i ugostitelj  bilo najlakše biti 80-tih godina. Bile su to općenito najbolje godine. Moglo se zaraditi i u društvenim poduzećima. Jest da se puno radilo, ali se i zarađivalo. Svi su imali novca i lakše je bilo u trgovini nego sada. Nekada su se i trgovci više cijenili nego danas. Nisam siguran da danas mali trgovci imaju perspektivu, jer su danas primat preuzeli veliki trgovinski lanci«, priča čika Pera. 

Iako je i danas od pomoći svojoj kćeri i unuku kaže da nekadašnja i današnja trgovina nemaju mnogo veze jedna s drugom. Nekada se išlo po robu, roba se gledala, birala prije kupovine, a danas se sve obavlja internetom. 

I tu završavamo ovu priču uz, zašto ne reći, gostoljubive domaćine, koji su nas ugostili kao da smo im rod najrođeniji, onako kako samo može u Monoštoru.