Arhiv tekstova

Nazočnost Hrvata na području Beograda i Srbije, ako izuzmemo XX. stoljeće, obilježena je diskontinuitetima i disperznošću, a usko je povezana s razvojem srednjovjekovne i ranoranovjekovne trgovine između jadranske obale i unutrašnjosti Balkana. Za razliku od područja današnje Vojvodine gdje su postojale brojnije i autohtone hrvatske skupine, u Srbiji i Beogradu su to uglavnom bili predstavnici trgovačkih kolonija iz Dubrovnika i Bosne. Riječ je o predmodernim etnijama s istim konfesionalnim obilježjima pa će ih većinsko društvo nerijetko nazivati zajedničkim imenom »Latini«. Osim njih na području Mačvanske banovine (obuhvaćala sjevernu Srbiju s Beogradom) u sklopu Ugarske boravile su hrvatske velikaške obitelji koje su upravljale tom Banovinom (Lacković, Gorjanski, Horvat, Iločki). Postojanje franjevačkog samostana Bosanske vikarije u Mačvi te blizina Srijema i Bosne daju naslutiti da je bilo i drugih Slavena katolika na tom području pored spomenutih predstavnika trgovačkih kolonija. 

 

Dubrovačke i bosanske trgovačke kolonije

 

Najraniji trgovački sloj iz primorskih krajeva na području Srbije predstavljali su Kotorani, koje su u kasnijim razdobljima postupno potiskivali Dubrovčani, paralelno s jačanjem Dubrovnika. Kasnije se pojavljuju i trgovci iz Bosne. Ove trgovce ujedinjavala je pripadnost katoličkoj crkvi pa su percipirani od lokalnog stanovništva kao jedinstvena grupa nerijetko obilježena imenom Latini. Dubrovčani su predstavljali najbrojniji i najutjecajniji trgovački sloj u srednjovjekovnoj Srbiji. Svoj položaj ostvarili su zahvaljujući sposobnoj diplomaciji koja je nakon sukoba s Raškom (srednjovjekovnom Srbijom) tijekom XII. stoljeća, ponovno početkom XIII. stoljeća i neuspjelog pokušaja velikog župana Stefana Nemanje da zauzme Dubrovnik, isposlovala značajne privilegije za slobodnu trgovinu njezinim teritorijem. Osim teritorijalnih sukoba dio napetosti je stvarala težnja dubrovačke crkve za metropolitanskom vlašću nad katoličkom crkvom u srpskoj državi, koju Nemanjići nisu htjeli priznati. Položaj dubrovačkih trgovaca tako je ovisio o aktualnim odnosima Dubrovnika i Raške pa su se sukobi, odnosno poboljšanja u odnosima reflektirali na nazočnost i obim poslovanja dubrovačkih građana u Raškoj. Neki od dubrovačkih trgovaca nisu samo privremeno dolazili u Srbiju, već su se stalno nastanjivali i osnivali svoje kolonije u važnijim trgovačkim i rudarskim središtima, napose u Prizrenu i Novom Brdu (na Kosovu), gdje su imali svoje najranije kolonije. Dubrovčani su imali sudsku autonomiju u rješavanju svojih unutrašnjih sporova, ali imali su i neke obveze u utvrđivanju i obrani gradova zajedno s lokalnom zajednicom, npr. u Novom Brdu gdje su Dubrovčani imali zasebne kapetane. Dubrovačka vlada imenovala je zasebne konzule koji su rješavali sporove među dubrovačkim građanima, a generalni konzul je bio nadležan za cijeli teritorij Srbije te je obilazio velike trgovačke sajmove i dvor srpskog kralja. Ubrzo se pojavljuju i druge kolonije u Srbiji toga doba, npr. u Raši, Prištini, Trepči, Koporiću, Janjevu, Belasici, kasnije u Smederevu, Valjevu, Užicama itd. Također, u gradove i trgovišta dolaze i bosanski, kotorski i drugi trgovci. 

 

Katoličke župe

 

Katoličke župe u Srbiji bile su pod jurisdikcijom kotorskog biskupa, no oko njih se dugo vodila borba između kotorskog i barskog nadbiskupa. Crkve su većinom bile posvećene sv. Mariji, zatim sv. Nikoli, sv. Petru, kao i sv. Trifunu, zaštitniku Kotorana (u Rudniku, Brveniku, Trgovištu). U Rudniku se nalazila i crkva sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika. Dušobrižništvo su vodili franjevci koji su osim crkava po trgovištima i rudnicima Srbije imali i samostane u Crnči i Rudniku, no nepoznato je do kada su postojali. Broj trgovačkih obitelji u kolonijama varirao je ovisno o prilikama od nekoliko do nekoliko desetina obitelji. U kolonijama su boravili i katolički svećenici, a zabilježeni su i slučajevi prelaženja mjesnog pravoslavnog stanovništva na katoličanstvo što se nastojalo najoštrijim mjerama suzbijati. Katoličanstvo je prema člancima Dušanovog zakonika »jeres latinska«, a konvertirane je trebalo kažnjavati ako se ne vrate pravoslavlju, kao i katoličke svećenike koji su poticali prelazak na katoličanstvo, napose »po gradovima i trgovima« gdje su boravili uz dubrovačke i bosanske trgovce. U Zakoniku se Stefan Dušan deklarira pravoslavnim carem, zaštitnikom i čuvarom pravoslavlja, braniteljem protiv hereze. Njegovo carstvo u vrijeme najšireg prostiranja sredinom XIV. stoljeća obuhvaćalo je i područja južne Dalmacije, Hercegovine, današnje Crne Gore te Albanije s velikim brojem katolika, u znatnim dijelovima primorskih krajeva i sjeverne Albanije bez pravoslavnog stanovništva. Odnos Stefana Dušana prema katoličkoj crkvi varirao je ovisno o vanjskopolitičkim prilikama, od spremnosti za prelazak na crkvenu uniju do napuštanja takvih planova i zaoštravanja stavova prema djelovanju katoličkih svećenika u njegovoj državi. Ispovijedanje katoličke vjere bilo je načelno dopušteno, dok se katolički prozelitizam strogim mjerama suzbijao. Kao državna vjera pravoslavni prozelitizam se poticao pa se kod miješanih katoličko-pravoslavnih brakova takav brak proglašavao ništavnim izuzev ako bi katolik prešao na pravoslavlje. U slučaju odbijanja prelaska na pravoslavlje bila je predviđena mjera progona. 

(Preuzeto sa sajta Hrvatskog nacionalnog vijeća)