Arhiv tekstova

O ljubavi se često govori, pjeva i piše. U čovjekovoj je prirodi potreba da voli kao i da bude voljen. Međutim, ljudska ljubav je puna nedostataka, zato često završi u razočarenju koje uzrokuje patnju, jer nije ispražnjena od sebičnosti. Čovjek želi voljeti, ali ljubav podrazumijeva i žrtvu za koju mnogi nisu spremni ili je jednostavno ne žele podnijeti. Jedino Bog čovjeka voli ljubavlju koja ne može iznevjeriti i povrijediti, ljubavlju koja podnosi žrtvu, ali nažalost od mnogih nije uzvraćena.

 

DOKAZ LJUBAVI

 

Ljubav Božja prema čovjeku je njezin najčišći oblik, to je ljubav bez granice i bez straha pred žrtvom. Za nju Bog daje i najveći mogući dokaz, žrtvuje svoga Sina Jedinorođenca: »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3, 16). Iako znamo da je Božje milosrđe, njegova ljubav i sve ono što on jest nemjerljivo ljudski kategorijama, neizrecivo ljudskim riječima i ne može se dokazati ljudskim dokazima, Bog nam ipak ostavlja muku i smrt svoga Sina kao dokaz veličine svoje ljubavi, da čovjek, sklon zaboravljanju i zanemarivanju, ne može zaboraviti koja je snaga ljubavi kojom ga Bog ljubi. Za čovjeka vjernika važna je spoznaja da Bog nije strogi i neumoljivi sudac koji čeka čovjekovu grešku kako bi ga kaznio. On je prvenstveno dobri Otac, pun milosrđa, koji prašta i raširenih ruku čeka povratak svakog raskajanog grješnika, kako bi ga opet zagrlio. Za tu ljubav kojom ljubi svakog čovjeka on je spreman platiti najveću moguću cijenu, smrt svoga Sina i to smrt kojoj prethodi poniženje, izrugivanje i mučenje.

Iako nas neizmjerno ljubi i želi da svaki čovjek bude uz njega i uzvraća mu, Bog nas poštuje, poštuje našu slobodu da sami odlučimo hoćemo li ili ne mi ljubiti njega. Na različite načine, još u starozavjetno vrijeme, on je pozivao k sebi preko svojih glasnika. Utjelovivši se pozivao je osobno, a kasnije je nastavio pozivati preko svećenika, preko raznolikih vjerskih ponuda koje nam nude naše župne zajednice, vjerski mediji, biskupijski uredi... I kako se naša kultura modernizira tako i Bog raznolikije poziva ljude k sebi, poziva ih da mu uzvrate pruženu ljubav kojoj je križ najveći dokaz. Ali, čovjek sam bira hoće li odgovoriti pozivu, ili će se oglušiti, hoće li u ljubavi Božjoj zadržati slobodu ili će postati rob grijeha.

 

ČOVJEKOV IZBOR

 

Iako je Bog sama ljubav, a ne strogi i neumoljivi sudac, to ipak ne znači da na kraju neće biti suda. Sud postoji, ali je svaki čovjek sam sebi sudac, a sastoji se u tome kako čovjek odgovara na Božju ljubav. Evanđelje kaže: »Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3, 18). Dakle, tko vjeruje u Isusa i prihvaća ga odgovara na poziv Božje ljubavi, a tko ga odbacuje sam sebe osuđuje. Međutim, vjerovati ne znači pristati uz Isusa samo razumom, nego cijelim životom, što za vjernika znači da svoj život mora mijenjati u svjetlu Isusovog nauka. U naše vrijeme mnogi uz Isusa pristaju samo riječima, slažu se s njegovim naukom, zadivljeni su njegovim djelima, ali ništa više od toga. Ljudi nisu spremni suočiti se s njim, jer se boje posljedice tog suočavanja, zato što će to baciti svjetlo na njihov život te će ga morati mijenjati. Svaki ozbiljan susret s Isusom i prianjanje uz njegov nauk zahtjeva promjenu života, a ljudi ne vole promjene, ne vole vidjeti sebe u pravom svjetlu, draže im je da misle o sebi dobro, nego da shvate da nisu onakvi kakvima sebe smatraju.

Ne prihvaćanje Božje ljubavi čovjeka ostavlja u tami svojih zabluda te on postaje vlastiti sudac. Posebno lako uočavamo kako drugi odbacuju ljubav Božju i dok govorimo o vlastitoj osudi na njih mislimo. Istina je da je oko nas mnogo ljudi koji svojim životom i odbacivanjem Boga već sada sebe osuđuju. Ali, svatko treba poći od samog sebe. Biti napola vjernik, pristajati površno uz Boga, poznavati Kristov nauk, ali ga se samo djelomično pridržavati u životu, i još mnogo sličnog i nas same tjera na preispitivanje i promjenu. Na Božju ljubav se ne može odgovoriti samo jednim segmentom svog života, već cijelim životom. Ovo korizmeno vrijeme, kada u pobožnosti križnog puta tako detaljno razmatramo najveći dokaz Božje ljubavi, prigoda je da u svom životu napravimo zaokret i tu Božju ljubav prihvatimo i na nju odgovorimo.