Arhiv tekstova

Tridesetosmogodišnji Jugoslav Sivić iz Subotice je još od mladosti pokazivao interes za umjetnost, baveći se isprva književnošću, u prvom redu poezijom, ali i organizacijom kulturnih događanja. Međutim, prije petnaestak godina, sasvim slučajno, počeo se baviti dizajnom i izradom lampi te drugih predmeta (svijećnjaka i dijelova namještaja) od, ni manje ni više, nego metalnog industrijskog otpada. Danas je, upravo po ovim svojim kreacijama, i najpoznatiji. 

»Moj prvi rad je nastao prije nekih petnaestak godina. Praveći novi raspored u svojoj sobi, pomislio sam kako bi mi u jedan kut dobro došlo neko osvjetljenje, a pošto sam bio bez posla i novca odlazak u kupnju lampe nije bila opcija. Sjetio sam se da ima nekog starog željeza u garaži pa sam izišao i počeo sklapati neke razne metalne dijelove. Sljedećih godinu  ili dvije, još uvijek mi nije padalo na pamet kako bi se mogao baviti dizajnom ili umjetnošću, kako god da se zove ovo što ja radim. Prve predmete sam radio iz hobija i to poklanjao prijateljima za rođendan ili nekim drugim povodom. Ono što me je pokrenulo u potpunosti se posvetiti svemu ovome je prije svega to što sam se osjećao ispunjeno i sretno svaki put kada bih ulazio u radionicu. To je vremenom jednostavno postala potreba, neka vrsta ovisnosti«, priča Jugoslav Sivić.

 

Igra prije svega

 

Pokušavajući definirati ono čime se bavi, naš sugovornik kaže: »Rekao bih da je moj rad prije svega igra, ispoljavanje nekakve dječačke energije, samo su igračke drukčije. Zadovoljstvo mi pričinjava činjenica da nečemu što je odbačeno vraćam ’život’ i upotrebnu vrijednost. Većina radova ima svoju upotrebnu namjenu, ali ima onih koji su samo umjetnički«, kaže on.

Iako nema formalno umjetničko obrazovanje, Sivićev rad je na neki način priznat od struke. O tomu svjedoče samostalna izložaba u Galeriji Art pocket (o kojoj je pisala i Politika) te skupna Moda za kuću u Kulturnom centru Grad u Beogradu, kao i sudjelovanje na prošlogodišnjem Beogradskom tjednu dizajna. Isto tako, povremeni je suradnik Narodnog kazališta u Subotici, za čije predstave izrađuje rekvizite.

 

Proces zanimljiviji od rezultata

 

Najviše je izlagao u rodnoj Subotici, a zadnji puta je to bilo sredinom veljače na otvorenju novog galerijskog prostora Kleinhouse u Strossmayerovoj ulici. Budući da su primijenjivi u svakodnevnom životu, njegovi se radovi mogu vidjeti i u art koncept prodavaonicama. »Što se tiče Subotice jedan dio radova može se videti kod mene u ateljeu i u radnji Dobar Poklon u Korvinovoj ulici. Također, dio radova se može vidjeti i kupiti u nekoliko radnji u Budimpešti i Beogradu«, napominje Jugoslav.

»Meni  su najzanimljiviji oni radovi oko kojih se najviše mučim i oko kojih imam najviše izazova. Pošto živim od toga, ne dozvoljavam sebi vezati se za neko svoje djelo pa mi je proces kroz koji prolazim i dolazim do određenog rješenja mnogo interesantniji nego krajnji rezultat. Naravno, sve se mora poklopiti na kraju«, pojašnjava Sivić.

 

Eko skulpture

 

Sivić se prije par godina okušao i u izradi ekoloških skulptura. Ti njegovi radovi u obliku životinja (ribe i kornjače) bili su dio akcije Ubaci limenku, dovrši skulpturu, koja je održana u Subotici i Beogradu. Skulpture su pokazale aktivističku crtu u Sivićevom stvaralaštvu, koja se može uočiti i u njegovom angažmanu u udrugama građana Authentic Vojvodina i Anti šund korporejšn. 

»Akcija ’Ubaci limenku dovrši skulpturu’ imala je za cilj ukazati na potrebu separacije i reciklaže otpada i skrenuti pozornost na važnost očuvanja flore i faune jezera Palić. Shvatili smo da je najbolji način za prenošenje  poruke to što ćemo izaći iz okvira uobičajenog i napraviti neku vrstu atrakcije, ako tako mogu reći. Kontejneri u obliku ribe i kornjače bili su pravi izbor i postigli su svoj cilj. Ti kontejneri su i dalje u upotrebi i nalaze se u Beogradu«, navodi naš sugovornik.

Govoreći o svojim daljnjim planovima u ovom poslu, Sivić kaže sljedeće: »Nemam neki poseban plan, važno mi je da mogu raditi i živjeti od onoga što volim. Ostalo je sve stvar mašte i inspiracije. Baveći se ovim ’poslom’, proteklih godina sam naučio puno toga, osvjetljavao razne javne i privatne prostore, imao puno izložbi. Najveći uspjeh koji sam postigao u ovome što radim je da i dan danas uspijevam preživjeti od toga, podsjećajući sebe svaki dan da valjda nije sve u novcu, već ima nešto u igri i u ljubavi.«