Arhiv tekstova

U Stanišiću u crkvi Ime Marijino mise se održavaju jednom tjedno, nedjeljom, na hrvatskom i mađarskom jeziku. Na misama bude četrdesetak vjernika, a nešto više ih je za Božić i Uskrs. Crkvena zajednica ima oko 500 vjernika Hrvata i Mađara. Ta crkva ove godine obilježava 200 godina, a za ovu obljetnicu koja će biti proslavljena u rujnu, crkva će djelomice biti i obnovljena. Crkva je zadužbina porodice baruna Redla i to grane porodice koja je imala posjede od Bajmaka do Rastine. Crkva svojom veličinom već na prvi pogled ostavlja dojam, a pričo njoj tek slijedi.

 

OSTAVŠTINA BARUNA REDLA

 

Vodič u obilasku crkve bila nam je Etelka Pekter, zahvaljujući čijem angažmanu su osigurana sredstva za radove na obnovi crkve. S tri milijuna dinara financijer je Pokrajinsko tajništvo za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice. »Crkva je izgrađena 1815. godine kao sakralna zadužbina porodice baruna Redla. Ova grana obitelji imala je posjede od Rastine do Bajmaka. Priča kaže da im je želja bila da izgrade crkvu koja će se vidjeti s njihovog imanja Šare u Aleksa Šantiću, ali i iz njihovog kaštela u Rastini. I to je točno jer je ovo je najviši dio ovog dijela lesne zaravni. Crkva je duga 50, a široka 25 metara. Prvotno je bilo zamišljeno da crkva ima dva tornja, ali je do kraja gradnje graditelj preminuo pa se obitelj opredijelila da crkvu završi s jednim tornjem«, priča nam Etelka Pekter i našu pozornost skreće na dva kipa na čeonoj fasadi crkve. To su kipovi svetog Istvana i svetog Laszla. »Kipovi su u prirodnoj ljudskoj veličini i nigdje u Vojvodini više nema kipova ova dva mađarska kralja u prirodnoj veličini. I ono po čemu je ova crkva još jedinstvena je kripta u kojoj je sahranjeno 13 članova obitelji Redl«, kaže naša sugovornica. 

Za svih 200 godina nije bilo većih radova na obnovi crkve, koja je u unutrašnjosti u »prvoj farbi«, a spolja u »prvom malteru«. »Prije stotinu godina ova crkva važila je za treću najljepšu crkvu Kaločke nadbiskupije i ova obljetnica je prilika da, koliko možemo, crkvu dovedemo u red. Želja nam je da za dvijestotu obljetnicu osiguramo i sredstva za vanjsku obnovu i zamjenu vrata, a da za 225 obljetnicu obnovimo i unutrašnjost crkve«, kaže Pekterova.

U tijeku su radovi na obnovi tornja i sata, ali je to tek dio potrebnih radova i sredstava, jer su procjene da je za sve neophodne radove potrebno oko 16 milijuna dinara.

MONUMENTALNA CRKVA U STILU KLASICIZMA

 

Ljubaznošću dr. sc. Zsuzsanne Korhecz Papp, diplomirane slikarice restauratorice iz Subotice dobili smo više podataka o samoj obitelji baruna Redla i crkvi. Kako ona piše u svom radu Katolička crkva Ime Marijino i njene umjetničke vrijednosti objavljenog u časopisu Bácsország monumentalnu crkvu Ime Marijino je 1815. godine podigla porodica Redl, koja je dobila donaciju nad Stanišićom 1805. godine. S donacijom je vlasnik prihvatio obveze ktitora, to znači da je trebala podići crkvu, koja je odgovarala broju stanovništva. Crkvenu titulu Ime Marijino su često birali novi doseljenici njemačkog podrijetla u XVIII. stoljeću, a bila je popularna i među mađarskim stanovnicima. Iako se uglavnom kao graditelj crkve spominje barun Emerik Redl  prava ktitorka je bila udova Franca Redla barunica Julija Redl. Dokaz za to je Diploma o blagdanima crkve Ime Marijino, koju je darovao papa VII. Pijus (Pius) ktitorki i koja se čuva u crkvenom arhivu, a počinje riječima – Za molbu barunice Julije Redl kardinal Svete Stolice...

Svojim izgledom katolička crkva u Stanišiću i za laike odudara od standardne gradnje u Vojvodini onog vremena. To u svom radu potvrđuje i naša sugovornica koja navodi da su crkve građene s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća  najčešće građene po tipskim projektima, a da je u ovom slučaju nepoznati arhitekt koristio plan koji je po zahtjevima naručitelja promijenio, odnosno proširio. »Umjetničke vrijednosti katoličke crkve Ime Marijino u Stanišiću vjerno prikazuju bogatstvo i umjetničke zahtjeve njihovih ktitora. Plemićka porodica Redl, koja je veći dio života provela u Beču, Budimpešti ili na austrijskim posjedima, podigla je monumentalnu crkvu u stilu klasicizma ne samo iz svojih dužnosti, nego i radi reprezentacije. Običan puk koji je svake nedjelje bio na misama u toj veličanstvenoj građevini bio je sigurno očaran svim njenim ljepotama. Kod unutarnje obnove bi se zahtijevao stručni restauratorski rad, ne samo ličilački, zanatski, jer radi se o najkvalitetnijem zidnom slikarstvu druge polovice XIX. stoljeća, a također i kod restauracije oltarskih slika. Ali, uvijek je najvažnije da zgrada ne prokišnjava i da statički bude osigurana«, kaže  Korhecz Papp. 

 

BOGATA UNUTRAŠNJOST

 

Originalni prizor unutrašnjosti crkve Ime Marijino je bio mnogo jednostavniji, kako to priliči duhu klasicizma. To kako unutrašnjost crkve izgleda danas rezultat je obnove  1890. godine. Kako navodi Korhecz Papp zidne slike su također nastale za vrijeme velike obnove u seko tehnici, vjerojatno s emulzijskim vezivom te se nikako ne mogu nazvati freskama. Njihov autor je bio Karolj Jakobi, s pomoćnikom Ferencem Lorom. Uhodana metoda, kvalitetna izrada i visoki talent dao je sjajne, umjerene kompozicije u neorenesansnom stilu, koje okružuju neobarokni okviri. Vitraži, koji ukrašavaju velike stojeće prozore sporednih crkvenih brodova su izrađeni u radionici Eduarda Kracmana u Budimpešti 1890. godine. Po sjećanju mještana crkvene vezove je grofica Malvina Redl rođ. Sečen sama izvela. Apatinski majstor Kaspar Fišer je 1819. godine izgradio nove orgulje za crkvu u Stanišiću, koja su imala dva manuala i 18 registra. Za vrijeme velike obnove 1890. godine su nabavljene i nove orgulje iz Pečuha, iz poznate radionice Angster, a plaćene su novcem od priloga vjernika. Orgulje postoje i danas i u funkciji su. Nova zvona kupljena su 1930. godine. Što se tiče klupa u crkvi one su najvjerojatnije iz vremena gradnje crkve. Iz ovih podataka da se zaključiti da je velika obnova crkve urađena 1890. godine. No, vjernici su se uvijek na sve načine  trudili da koliko-toliko obnavljaju svoju crkvu. U arhivu je dopis od prije 15 godina upućen biskupu Subotičke biskupije u kome vjernici pišu da je crkva u takvom stanju da  žbuka sa zidova otpada i da će se crkva zasigurno jednog dana i srušiti. Od biskupa su tražili blagoslov da pokušaju pomoć za obnovu da potraže kod Nijemaca, nekadašnjih žitelja Stanišića, navodeći pri tome da je prilikom obnove crkve 1978. godine pomoglo oko 200 donatora iz Njemačke.