Arhiv tekstova

U nevelikoj kući u dijelu Kajmakčalanske ulice koji ne pripada najstarijoj arhitektonskoj jezgri Sonte, ali ni novoizgrađenom naselju u produžetku ulice, živi neobična žena, Agica Prelić (66). Skromna umirovljenica, brižna majka, dobrodušna baka, vrijedna pročelnica  Šokadijine etno sekcije, u svakom je momentu spremna odjenuti jednu od starinskih narodnih nošnji sonćanskih Šokica, zaigrati, podviknuti i zapjevati. 

 

Djetinjstvo i djevojaštvo

 

Naša sugovornica Agica Prelić, umirovljenica, rođena je 1949. godine u Sonti, kao jedino dijete u staroj paorskoj obitelji Antuna i Ane Karajkov. Već u ranom djetinjstvu, uz majku, baku i bližu žensku rodbinu, a u djevojaštvu i uz prijateljice, sve do udaje, osjetila je čari starinskih prela. »U djetinjim danima za mene je sezona prela bila nešto što se dugo čekalo, nekakav čarobni svijet, da ne kažem otjelovljenje moje mašte«, kaže baka Agica. Obitelj u kojoj je rođena među Sonćanima je slovila za dobrostojeću. »Bio je to privid. Tako je izgledalo samo izvana, jer ni majka ni otac nikada nisu kukali, nisu se  nikome žalili ukoliko nam je u kući nešto nedostajalo, a najčešće jeste. Poput većine sonćanskih obitelji toga doba, ni moji nisu bili baš imućni. Štedio se svaki dinar, pa sam odrastala u uvjetima poprilične neimaštine. Majka mi je bila vrlo čuvarna, a sanjala je o ozbiljnijem renoviranju kuće. Stalno je govorila ocu kako bi za početak trebali dovesti bar hrpu opeka, nek svit vidi da ćemo nešto graditi. Kuća nam je bila dosta neugledna, mala, pa se sve podredilo tom cilju. Iako sam im bila jedino dijete, roditelji me baš i nisu mazili i pazili. Nimalo se ne sramim reći da sam u djetinjim danima bila željna svega i svačega. Vrlo rano sam spoznala što je to rad u polju, s motikom sam se družila sve do udaje«, s osmijehom se prisjeća Agica. Njezini su imali prvi traktor u Sonti. Taj traktor, polovni starinski ofer sa željeznim kotačima bio je prava atrakcija u selu. »Otac je poslije II. svjetskog rata i povratka iz zarobljeništva bio dosta narušena zdravlja. Mađarska okupacijska vojska odvela ga je u munkaše, kasnije je raspoređen na rad čak u jedno selo pod Kavkazom. U to vrijeme rad na poljoprivredi bio je izuzetno težak. Radilo se konjskim zapregama, pa mu je bilo sve teže obavljati redovite sezonske poslove. Stoga je i prikupljao svaki dinar kako bi uspio kupiti traktor. Bio je to stroj sa željeznim kotačima, za seljane pravo čudo, preglasan, spor, ali ocu vrlo drag. Kako su Sonćani oduvijek bili velike šaljivdžije i domišljati, bio je predmet mnogih anegdota iz onoga vremena. Tako su govorili da majka čuje kad ga upali na njivi, pristavi večeru i zgotovi ju dok otac ne stigne kući. Govorili su u šali i da od silne buke s krovova kuća pored kojih prolazi padaju crijepovi. Kasnije je kupio fergusona, potom belarusa, a i majci se ispunila želja glede renoviranja kuće«, priča Agica. 

Odlazak iz kuće i stvaranje vlastite obitelji

 

Agica je, kad je došlo vrijeme, iskoračila u drugi dio života. Udala se za naočitog Ivana Prelića. Njezin odabranik bio je iz obitelji na glasu. »Svekar mi je bio lugar, slovio je za imućnog čovjeka, ali i to je bio privid. Trebalo je othraniti petero djece, svekrva je bila bolešljiva, pa je dio novaca odlazio i na njezino dugogodišnje liječenje. Pored svega, bio je na glasu i kao veliki bećar. To je ono što bi ljudi govorili – izvana gladac, iznutra jadac. Moj Ivan i ja smo se otisnuli u Njemačku i jedno vrijeme radili tamo. Po povratku smo kupili dva traktora i posvetili se poljoprivredi. Kad bismo završili poslove na svojim njivama, obavljali bismo i uslužne radove drugima. Iako nisam imala vozačku dozvolu, radila sam, vozeći traktor, rame uz rame s ocem i suprugom. Financijskim efektima bili smo prezadovoljni. No, to nije dugo trajalo, od ratnih devedesetih do danas poljoprivreda je osakaćena, opstaju samo najkrupniji«, prisjeća se Agica. Suprug ju je, shrvan teškom bolešću, napustio prije šest godina i sada ore nebeske njive. Kako život ide dalje, posvetila ga je svojim curama Ivani i Slađani i njihovim obiteljima, a dobar dio i Šokadiji. »Istina, teško je kad izgubiš nekoga s kim si proživio skoro cijeli život. No, ne mogu se izolirati i samovati u kući. Posvetila sam se svojim curama i njihovim obiteljima, a aktivirala sam se i u Šokadiji. Ne kukam poput mnogih udovica, za Ivanom žalim u srcu i mislima. Inače, živim puni život i samo kažem – ja sam jedna sretna baka«, kaže Agica.

 

Aktivnosti za dušu

 

Kad je prošla vrijeme žalosti, kako kaže, izašla je u svit. »Naše tradicionalne vrijednosti oduvijek su mi u srcu i duši, a Šokadija ih njeguje. Volim se odijevati u našu starinsku nošnju, pjevanje i ples su mi dragi od mladih dana. Etno sekcija je sticajem okolnosti zapala u stanovitu krizu, pa me je čelništvo postavilo za pročelnika i naložilo da oživim njezin rad. Bila sam uporna, uspjela sam dovesti i neke od žena koje ranije nisu bile društveno aktivne, pa sada radimo redovito. U dogovoru sa čelništvom izrađujemo suvenire koji će biti potrebni nakon službenog otvorenja našega etno-muzeja. Trenutačno radimo lutke odjevene u nošnje sonćanskih Šokaca, štrikamo ljope i pripremamo sitne suvenire. Naše aktivnosti me umnogome podsjećaju na nekadašnja prela i izazivaju mi neku toplinu u duši. Tako smo i za debeli četvrtak mađarile, a organizirat ćemo i druženje za Dan žena. Aktivna sam i u pjevačkoj i u folklornoj sekciji, volim druženja, putovanja, volim upoznavati nove ljude. Kad se popnemo na pozornicu, srce mi se ispuni milinom, noga sama krene za zvucima tamburica. Najviše me razveseli pogled na mlađariju oko nas, kad ih vidim, znam da će se naša tradicija, zahvaljujući njima, još dugo očuvati«, kaže Agica.  

 

Zadojena ikavicom

 

Agica je odrastala u sredini u kojoj se govorila, a u velikom broju obitelji govori i danas, čista starinska šokačka ikavica. Taj, njoj tako drag govor, njezin je izričaj i dan danas. »Zadojena sam tim našim umilnim divanom, drag mi je odmalena, pa sve do danas. U učeničkim danima mi nije bilo jasno zašto moramo govoriti drugačije, a ne onako kako se govori u mojoj obitelji. Nije mi bilo jasno i moja mlada duša je snažno prosvjedovala protiv toga, zašto se dobar dio tadašnjih nastavnika, pa čak i ponekih za koje sam znala da su Sonćani iz šokačkih obitelji, čak i podsmijevao tom govoru. Nikada ga se nisam sramila, a što sam starija, sve više uživam u njemu«, završava priču Agica.