Arhiv tekstova

Običaj zimskoga klanja svinja i izrade prerađevina u Sonti od davnina ima naziv karbine. U ponekom od obiteljskih albuma i danas je moguće pronaći rijetke fotografije koje o tom običaju svjedoče. Jedna od njih, koja je danas pred čitateljima, pronađena je u albumu Marije Andrašić iz Sonte. 

 

Razlike u broju

 

»Kod naših starih karbine su od davnina bile odraz materijalnog statusa domaćina. Još iz mladih, djevojačkih godina, sjećam se po pričama mojih roditelja i starije rodbine da su pojedina kućanstva u selu bila na glasu po broju zaklanih gebelja i po veličini drnjaka. Nadničarska sirotinja, u pravilu s najviše djece, klala je jednu, eventualno dvije svinje, obično manje, teško zarađene kroz cijelu sezonu nadničenja. Imućniji bi klali i po tri ili četiri velike svinje koje su sami utovili, iako su živjeli u brojem manjim obiteljima. Sjećam se i jedne anegdote još iz mojih djevojačkih dana. Kažu da je jedan sirotan s puno djece pitao tadašnjega župnika jel bi bilo bolje da napravi karbine odmah poslije blagdana Sv. Kate, ili tek o pokladama. Župnik, kad je čuo koliko ima djece, preporučio mu je ovu drugu soluciju, kako bi se sačuvala bar šunka za svetenje. Kad ga je isto pitao jedan imućni domaćin, koji je imao jedno dijete, preporučio mu je da kolje što ranije«, uz smijeh se prisjeća baka Marija, pokazujući nam crno-bijelu fotografiju, po njezinim riječima snimljenu negdje u drugoj polovici šezdesetih godina.

 

Posao šlahtera

 

 Po pričama mnogih kazivača, sve do poslije II. svjetskog rata svinje se nisu šurile. Paljene su slamom, a potom bi se na vratima od vojata prale, s njih bi se strugala garež i trančirale bi se. Koncem pedesetih i početkom šezdesetih taj običaj se skoro u cijelosti izgubio i prešlo se na šurenje vodom u drvenom koritu, a iz korita bi se podizale na grablje, okačene prednjim nogama za specijalne kuke. Karbine su za sve ukućane bile pravo malo slavlje. Bio je red na karbine pozvati braću i sestre, kumove pa bi se okupio popriličan broj čeljadi. Tako je radne snage bilo dovoljno, jedino ukoliko nitko u obitelji nije bio vičan vođenju toga posla, morao se pozvati i šlahter. On bi organizirao sve aktivnosti, određivao tko će što raditi. Tako odabranim pomoćnicima dijelio bi pomoćne poslove, poput skidanja kožura, sječenja slanine u čvarke, sječenja i mljevenja mesa za prerađevine, a sam je obavljao glavne. Trančirao bi svinju, krojio šunke i ostale komade mesa koji će na salamurenje i dimljenje. Žene bi za to vrijeme očistile i pripremile tanka crijeva za kobasice, debela za urke, katicu za kulen i želudac za švargle. Šlahter je osobno pripremao smješe za kobasice, kulen, urke i švarglu, začini se nisu mjerili na grame, nego na probanje, po ukusu domaćina. 

 

Tikvom do proizvoda

 

Prije II. svjetskog rata prerađevine su se nadijevale uz pomoć vrlo proste, svima dostupne naprave, prerezane osušene tikve. Jedan od pomoćnika u širi dio tikve bi naguravao smješu i istiskivao ju prstima kroz uži, cjevasti dio, a šlahter bi vodio računa o tvrdoći tako nadjevene kobasice. Na svakim karbinama bilo je jako bitno imati i pouzdanoga acera. Riječ je o čovjeku, obično starijem, koji je bio zadužen samo za loženje i održavanje odgovarajućega intenziteta vatre pod kotlom.  Njegova zadaća bila je da prvo zagrije vodu za šurenje, potom skuha obarine, odnosno meso za urke i švarglu, a na koncu istopi i mast. Kod dobrog acera obarine nikada nisu zagorjele, niti su se čvarci prepržili, a upravo se to znalo desiti kod domaćina kod kojega je acer bio netko od ljubitelja kapljice. »Moj pokojni suprug  je u mlađim godinama bio vrlo tražen šlahter u selu. Kad bi se ukazala potreba, sa sobom je kao pomoćnika vodio i šogora Jozu. Taj posao radio je za određenu nadoknadu, najčeš-će u naturi. Na ovoj fotografiji su karbine u kući njegove sestre Eve. Tu su još njezin suprug Joza, sestre Marica i Manda, ja i naša djeca. Eh, od naše generacije s ove fotografije, još sam jedino ja živa«, završava prisjećanje baka Marija, zagleda se u fotografiju i krajičkom rupca obriše suzu koja joj se iskrala iz oka.