Arhiv tekstova

Korizma je vrijeme žrtve, vrijeme u kojem Bogu prinosimo naše mala žrtve prisjećajući se njegove žrtve za nas.

 

ABRAHAMOV PRIMJER

 

Pojam žrtve u Starom zavjetu najčešće vezujemo uz Božji zahtjev Abrahamu da žrtvuje svog jedinorođenca Izaka (usp. Post 22, 1-18). Bog je ovim zahtjevom želio iskušati Abrahama, iskušati njegovu ljubav i vjernost. Već i prije ove kušnje Bog je od Abrahama tražio žrtvu kada mu je naredio da napusti svoj grad i svoju zemlju te krene u nepoznatu zemlju koju će mu on pokazati. Možemo samo pretpostaviti koliko je Abrahamu bilo teško poslušati ovaj Božji zahtjev, ali iz ljubavi i vjernosti Bogu on je žrtvovao udobnost svoga života među svojim prijateljima te se, s vjerom u srcu, zaputio u nepoznate krajeve koje mu je Bog pokazao. Već je to bila velika kušnja na kojoj bi mnogi poklekli, ali ne i Abraham. Pokazao je koliko vjeruje i koliko mu je Bog važan.

Međutim, iako je već prokušao svoga slugu Abrahama, Bog tu ne staje, nego ga nanovo iskušava kušnjom mnogo većom nego prije. Traži od njega da žrtvuje svoga jedinog sina. Velika je to kušnja, rekli bismo prevelika. Ali ona nam otkriva tko je Abraham. On nije samo jedan u nizu mnogobrojnih starozavjetnih likova. On je praotac naše vjere. To da ga smatramo vjerskim uzorom sve do danas zaslužio je upravo time što nije dopustio ni ovako velikoj kušnji da ga od Boga udalji, što je bio spreman žrtvovati i vlastitog sina kako bi Bogu pokazao svoju ljubav i vjernost. Izak je Abrahamu bio dar od Boga, budući da on i njegova žena Sara nisu mogli imati djece. I pored svoje ljubavi prema Izaku, Abraham je spreman Bogu vratiti primljeni dar. Ali, Bog nije okrutan, nego je ljubav i milosrđe. On je Abrahama htio samo iskušati, samo je htio provjeriti je li mu je još uvijek važan i na prvom mjestu. Kada je vidio da Abrahamova ljubav nema granice, Bog je poštedio Izaka. Tako Izak postaje dokaz snage Abrahamove vjere, a ova kušnja nadahnuće i poticaj za vjernike svih vremena.

 

NAŠA ŽRTVA

 

Žrtva koju je Bog tražio od Abrahama bila je samo kušnja koja se na kraju nije dogodila. Međutim, Božja žrtva za čovjeka bila je prava. Abrahamov jedinorođenac bio je pošteđen, a Bog je svog jedinorođenca zaista žrtvovao. Božja žrtva izraz je njegove neizmjerne ljubavi prema čovjeku, jer ništa drugo osim ljubavi ne može podnijeti toliku žrtvu. A plod te žrtve je naše otkupljenje, zato možemo klicati s evanđelistom Ivanom: »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.« (Iv 3, 16).

Vrijeme korizme je posebno vrijeme u godini kada intenzivno razmišljamo o Božjoj žrtvi pripremajući se za proslavu dana našeg otkupljenja. U tom vremenu, kao na dlanu, pružaju nam se različite prilike da svojim žrtvama pokažemo Bogu svoju ljubav i zahvalnost za to što nas je svojom žrtvom otkupio. Naša ljubav i vjera nalaze se na kušnji. Ali, Bog od nas ne zahtjeva velike žrtve kao što je to bilo s Abrahamom, pa ipak, kako Abraham nije poklekao pod teretom kušnje, mi tako ne uspijevamo ni u tih kratkih četrdeset dana korizme pokazati svoju ljubav i vjernost. U odnosu na Abrahama ono što mi trebamo žrtvovati uistinu je sitnica. Treba žrtvovati svoje slobodno vrijeme i otići na pobožnost križnog puta, žrtvovati svoju ljubav prema hrani pa zaobići meso petkom, žrtvovati druženje ili izlet pa otići nedjeljom na misu, žrtvovati svoj ponos pa otići na sakrament ispovijedi. To uistinu nisu velike žrtve, ali postaju preteške kada nedostaje ljubavi. Ne možemo se žrtvovati za nekog ako ga ne ljubimo. Bez ljubavi ostaje nam pitanje čemu žrtva. Bog je nas toliko ljubio da je žrtvovao svoga Sina, a ljubimo li mi njega dovoljno da žrtvujemo neke svoje udobnosti i planove?

Žrtva izranja iz ljubavi i ljubav joj daje smisao. A žrtve koje Bog od nas traži i očekuje, iako u prvi mah izgledaju sitne, dovoljno su velike da se u njima ogleda naša vjernost i ljubav prema njemu, ali ne da svijet vidi našu pobožnost, da nam se divi i o tome priča: »I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste… Ti, naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti…« (Mt 6, 16-18). Naša žrtva za Boga dio je našeg osobnog odnosa s našim Stvoriteljem i Otkupiteljem kroz koji mu iskazujemo ljubav i vjernost, a korizma je divno vrijeme bogato prigodama da vlastitim žrtvama i odricanjima izrazimo Bogu svoju zahvalnost.