Arhiv tekstova

Svako književno djelo nastalo izvan domovinskog prostora u uvjetima koji autora određuju kao pripadnika hrvatske narodne manjine, treba dočekati s poštovanjem, a ukoliko je riječ o vrijednom, i bez pretjerivanja izuzetnom književnom ostvarenju, tada moramo zbog toga biti sretni. A upravo se tako osjeća pisac ovih redaka prikazujući najnoviju zbirku stihova Milovana Mikovića, književnika  koji živi kao pripadnik hrvatske narodne manjine u Vojvodini, odnosno Srbiji. Stjecajem okolnosti, usprkos političkim nasrtajima na ovu manjinsku etničku zajednicu, koji su rezultirali njezinim razbijanjem po etničko-subetničkoj liniji njive etnografske samoidentifikacije, Hrvati u Vojvodini stvaraju vrijedna književna djela. 

Milovan Miković je svojom najnovijom zbirkom pod karakterističnim pro-biblijskim naslovom Jedući srce žive zvijeri potvrdio visoke domete svojih dosadašnjih poetskih uradaka. Treća životna dob u koju je ušao, nije nimalo umanjila njegov poetski naboj, literarnu radoznalost i uznemirenost. Štoviše, proživjele godine dodale su tim stihovima bogato životno iskustvo i književnu zrelost.

 

Filozofska nadgradnja

 

Zbirka Jedući srce žive zvijeri podijeljena je u šest tematskih cjelina, čiji nazivi ukazuju na filozofsku i društvenu pozadinu poetskih, ali i izvan-literarnih nakana. To su Vatra; Zemlja; Voda; Zrak; Klin na tvrdu mjestu i Ukanjižen. 

Osobno bih pošao od naslova prvih ciklusa u zbirci: Vatra; Zemlja; Voda; Zrak. Pjesnik ih je preuzeo od antičkog helenskog filozofa Anaksimena, čime je odredio i filozofsku nadgradnju u poetskom govoru pjesama koje slijede. Podsjećam: Anaksimen je bio starogrčki filozof iz skupine predsokratovaca, pripadnik čuvene Miletske škole. Filozofi iz ove skupine nastojali su odgovoriti na teško pitanje: što je prapočetak svega što postoji, odnosno koje je počelo (pratemelj, prauzrok) svijeta. Po Anaksimenu, zrak je prapočetak svega postojećega; on je bezgraničan, neizmjeran, sveobuhvatan i vječno se giba. Različite stvari, oblici, nastaju zgušnjavanjem (hlađenjem) i razrjeđivanjem (zagrijavanjem) zraka, i to ovim redoslijedom: vatra – zrak – vjetar – oblaci – voda – zemlja – stijenje. Zviježđa i nebeska tijela, a najprije Zemlja, koja je u središtu svemira i iz koje nastaju i oko koje kruže ostala tijela - zgusnuta su vatra. Zemlja je valjkasta ploča koja se održava na zraku. Da zgušnjavanje hladi, a razrjeđivanje grije, zaključivao je temeljem naivnoga iskustvenog opažanja o vlastitu dahu, koji je hladan kada se usta skupe, a topao ako se otvore. 

 

Brojčana ravnomjernost

 

Svaki od navedenih ciklusa sadrži 30 pjesama naslovljenih rednim brojevima. Zbog čega ova brojčana ravnomjernost? Numerolozi tumače da je 30 simbol koji predstavlja čast stečenu mudrošću. Zrelost tijela i duha u numerologiji se ogleda kroz: 21+9=30 i 10+10+10=30 ili 3*10=30 , a to svakako mora voditi do slave i sreće.

Naslovi ovih ciklusa omogućili su pjesniku razviti vlastiti filozofsko-poetski diskurs i stvoriti pjesme naglašenog refleksivnog karaktera. Podloga su im vječna pitanja na koja mudri ljudi još uvijek traže odgovore, a to znači ući i u suvremenost i probleme s kojima se susreće ljudska egzistencija hic et nunc. U njima pjesnik čini raspon od antičkih uzora do europske klasične poezije i hrvatskog modernizma. To je moderna poezija grafički oblikovana u maniri književnog futurizma.

U pjesmi br. 29. predmetno-tematska usmjerenost spušta se na razinu narodnosnog usuda. Pjesnik se služi pojmovnim rekvizitarijem snažnog simboličnog naboja, tako da se može uočiti i metajezična, pa i polisemijska razina stihova i pjesme u cjelini.

 

Snažni iskazi

 

Navedena narodnosna tematika, na razini simbola, ali i životne vremenske protege snažno je iskazana u ciklusu Zemlja. Ovdje prepoznajem rječnik obojen zavičajnim bojama i sadržajima, ali i topografiju u snovima etnonimske samospoznaje. Riječ je o snažnim iskazima visokog estetskog dosega. Miković se ovim ciklusom vinuo do razine koju nazivamo »poeta doctus«. Možda je pjesnik dosegnuo vrhunce u pjesništvu vezanom uz povijesnu sudbinu naroda kojem pripada. U ovome trenutku ova je poezija ravna pjesničkim domovinskim stihovima Tomislava Marijana Bilosnića.

Treći ciklus Voda donosi 30 ljubavnih pjesama. S ushićenjem treba čitati mudre stihove koji su dar proživljenih godina. 

Ostali ciklusi prava su poslastica za ljubitelje soneta, tog pjesničkog žanra koji zahtjeva veliku disciplinu, poznavanje jezika i odličnu versifikaciju. Miković se ovim pjesmama priključuje sjajnim hrvatskim sonetistima kao što su pokojni Lujo Medvidović i, hvala Bogu živi pjesnik, Roko Dobra iz Zadra. Čitajući Mikovićeve sonete poglavito njihovu predmetno-tematsku određenost i stanovitu ironijsku distancu mora se priznati kako im u pozadini stoji bogata hrvatska književna baština.

U cjelini zbirka Jedući srce žive zvijeri zaslužuje našu pozornost ali i još pomniju književnoteoretsku raščlambu. Ponavljam, ona je na razini ranijih Mikovićevih pjesničkih djela, i s njima obogaćuje ukupnu suvremenu hrvatsku književnost.

Priređen dio recenzije 

Đure Vidmarovića