Arhiv tekstova

Pred početak rata u Beogradu je živjelo oko 40.000 katolika od kojih su u tom trenutku nešto više od polovice predstavljali Hrvati. Formiranjem Banovine Hrvatske 1939. dio stručnjaka iz Beograda preseljava, uglavnom u Zagreb, zbog potreba administracije i autonomnih tijela Banovine. U Hrvatskom klubu 1940., nakon odlaska dotadašnjeg predsjednika Pere Blaškovića u Zagreb, predsjednik postaje Maksim Mrzljak. Broj članova u tom razdoblju opada da bi se u ratnom okruženju 1941. smanjio na 400 osoba. Inicijativom Maksima Mrzljaka u Zagrebu je osnovana podružnica Hrvatskog kluba s ciljem da zaštiti imovinu Hrvata u Beogradu i njihovo preseljenje na teritorij Hrvatske. U okolnostima opće nesigurnosti velik broj Hrvata je ostao bez osobnih dokumenata, putnih isprava i riješenog statusa državljanstva. Početkom rata Hrvatski klub preuzima funkciju konzulata NDH u Beogradu pod nazivom Hrvatski klub – Ured za putnice i u toj funkciji djeluje do početka 1942. od kada djeluje Konzularno predstavništvo NDH u Beogradu pa možemo pretpostaviti da se Hrvatski klub nakon toga ugasio. Njegov dotadašnji predsjednik Maksim Mrzljak preselio je u susjedni Zemun. Nije nam poznato kretanje broja Hrvata u Beogradu tijekom rata. Većina ih se iselila, no neki su odlučili ostati bilo zbog političkog opredijeljena ili osobnih razloga. Pojedinci među bačkim Bunjevcima (Martin Matić, Albe Kuntić), otprije skloni beogradskim vlastima, u istom razdoblju preseljavaju u Beograd u strahu od mađarskog revanšizma. Također, pojedinci iz nacionalno mješovitih hrvatsko-srpskih brakova zbog osjećaja nesigurnosti u NDH dolaze u Beograd. 

Prvog dana bombardiranja Beograda (6. travnja 1941.) oštećena je crkva sv. Petra. Katolička crkva nastavila je djelovati tijekom ratnih godina. Isusovci su sakrivali više Židova, unatoč tomu što su u crkvu dolazili mnogi beogradski Nijemci i njemački vojnici. Beogradski katolički svećenici su tijekom rata prosvjedovali protiv progona Srba i pravoslavaca u NDH.

 

Stari i novi Beograđani

 

Nakon rata počinje povratak dijela Hrvata u Beograd koji su u njemu živjeli do 1941., a dolaze i drugi koji sudjeluju u njegovoj obnovi, od materijalne do kulturno-društvene. Prvim poslijeratnim popisom u Beogradu je bilo evidentirano 24.331 Hrvata koji su činili 6,6 posto od ukupno 367.816 stanovnika grada. Zemun, tadašnji VIII. gradski rajon (9.004 Hrvata 1948. godine), i neka druga naselja uključena su u aglomeraciju Beograda pa je prividno znatnije porastao broj Hrvata u odnosu na prijeratno stanje. Oporavkom od posljedica rata, naglom urbanizacijom i industrijalizacijom Beograd postaje ekonomsko središte Srbije i Jugoslavije, središte kulture, obrazovanja i znanosti pa privlači veliki broj useljenika, naročito u razdoblju od 1950. do 1970. Hrvati doseljavaju najviše iz Hrvatske, Vojvodine i Bosne i Hercegovine. Zastupljeni su u svim gradskim općinama (od onih općina gdje su bili autohtoni poput srijemskih: Zemun, Surčin), pa do novih naselja koja su nastajala u poslijeratnim desetljećima. Prema rodnom kraju od popisanih 28.925 Hrvata u gradu Beogradu 1953. godine najveći udio činili su oni rođeni u Hrvatskoj (59,9 posto), zatim rođeni u Beogradu (17,4 posto), Vojvodini (8,1 posto), Bosni i Hercegovini (7,5 posto), u tadašnjem beogradskom kotaru (3,1 posto), inozemstvu (1,6 posto), užoj Srbiji (0,9 posto), Crnoj Gori (0,7 posto), Sloveniji (0,5 posto), Makedoniji (0,2 posto), Kosovu (0,1 posto) dok za 0,02 posto nije bilo poznato mjesto rođenja. Najveći broj Hrvata u Beogradu zabilježen je 1961. godine kada ih je popisano 35.138. Prema brojnosti isticao se Zemun u kojem su uglavnom živjeli Hrvati starosjedioci 9.720 osoba ili 13 posto stanovnika zemunske općine (uk. u Zemunu 74.851 st. 1961. g.), a brojniji su još bili u Starom gradu (4.826), Savskom vencu 3.917, Vračaru (3.696), Paliluli (2.654), Zvezdari (2.589), Novom Beogradu 2.470 gdje se slijevao najveći broj useljenika (1981. godine u Novom Beogradu 4.795 Hrvata), Voždovcu (1.856) itd.

 

Bez institucionalnog oslonca

 

I pored relativno značajne zastupljenosti Hrvata u stanovništvu Beograda nisu bili organizirani u nacionalna društva kao u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Zbog nemogućnosti osnivanja manjinskih društava izvan matičnih republika jedini oblik čuvanja nacionalnog identiteta bio je djelomično moguć pod okriljem Crkve gdje je bogoslužje vršeno na hrvatskom jeziku. Međutim, utjecaj Crkve na vjernike u socijalističkoj Jugoslaviji značajno je smanjen. Zbog političkih prilika pod komunističkom vlašću, lošeg položaja Katoličke crkve, veći broj beogradskih Hrvata živio je kao kriptokatolici. Oni su slavili u krugu obitelji kršćanske blagdane, ali svoju vjersku pripadnost nisu iskazivali u javnosti kao što je često bio slučaj i s nacionalnom pripadnošću. Takve prilike utjecale su na njihovu slabu integriranost kao nacionalne zajednice. Broj krštenja, koji u razdoblju 1960-ih i 1970-ih počinje opadati, indikativan je. Razlog smanjenju broja krštenja treba tražiti u iseljavanju, smanjenoj stopi nataliteta, ali i u udaljavanju od Crkve i njezinog tradicionalnog učenja. Nešto drugačije prilike vladale su u srijemskim dijelovima beogradske aglomeracije, Zemunu i Surčinu, gdje je kod starosjedilačkog hrvatskog stanovništva otprije postojala umreženost preko rodbinstva, susjedstva u lokalnoj zajednici kao i snažnija povezanost s Crkvom.

(Preuzeto sa sajta Hrvatskog nacionalnog vijeća)