Arhiv tekstova

Čovjek je svjestan prolaznosti svog života. Sve i kad bi htio na to zaboraviti ne može, jer se prolaznost očituje svuda oko njega. No, prolazan je samo tjelesni čovjekov život, a on nastavlja svojom dušom živjeti u vječnosti. Međutim, vječni život ovisi o njegovom vladanju u ovom prolaznom, zemaljskom životu. Pa iako čovjek to smetne s uma, korizmeno vrijeme kroz pripravu za Uskrs, razmatranje Kristove muke, te kroz sam početak korizme i obred pepeljenja, podsjeća čovjeka da ovaj prolazni život iskoristi pripravljajući se za susret s Bogom u vječnosti.

 

Spomeni se da si prah…

 

Vrijeme korizme započinje Pepelnicom koja je ime dobila prema obredu pepeljenja. Ovaj obred nas uvodi u korizmeno raspoloženje ozbiljnosti i pokore. Svećenik vjernike pepelom posipa po glavi čineći znak križa i izgovarajući riječi: »Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti« ili »Obratite se i vjerujte evanđelju«. Obje ove rečenice izražavaju istinu o čovjeku na samom početku korizmenog vremena, istinu iz koje će čovjek crpsti nadahnuće da u svom životu napravi zaokret i usmjeri ga k Bogu.

Pepeo je od davnina simbol prolaznosti ljudskog života i simbol pokore. Još u starozavjetno vrijeme ljudi su se posipali pepelom po glavi i oblačili pokorničku odjeću da bi izrazili svoju ništavnost i kajanje pred Bogom za svoja zlodjela i nevjeru. To je bio znak da je čovjek spreman za novi početak, odbacivši sve grješno. Pepeo i pokornička odjeća bili su vanjski znak unutranje promjene života. »Obredom pepeljenja na čistu srijedu Crkva želi svoje vjernike podsjetiti na istinu s prve stranice Biblije da je čovjek po svom tijelu samo prah, a da je tek Božjim životvornim duhom ono što jest, slika Božja i nosilac besmrtnosti. Prema jednoj drevnoj židovskoj legendi, Bog je stvorio čovjeka namjerno tek posljednji dan stvaranja – da čovjek ne bi mogao poslije reći kako je pomagao Bogu pri stvaranju. Od zemlje je Bog načinio samo jednoga čovjeka kako se poslije drugi ljudi ne bi mogli smatrati plemenitijima jedni od drugih. Stvorio ga je kao svoju sliku – da čovjek nastavi njegovo djelo stvaranja i da obrađuje zemlju… Dakle, pepeo koji svećenik posipa u obliku križa izražava dvostruku istinu o čovjeku: čovjek je po svojoj ljudskoj naravi prah, ali to nije konačan domet njegova života. U Kristovu križu obećan mu je vječni život.«

 

Borba s kušnjom

 

I kada čovjek odluči odbaciti grijeh i surađivati s Bogom, svjestan svoje prolaznosti i velikog Božjeg milosrđa, mnoge kušnje stoje na tom putu. Zato nakon pepelnice, već u prvoj korizmenoj nedjelji slušamo evanđelje o Isusovoj kušnji (usp. Mk 1, 12-15). Čak ni on nije bio pošteđen iskušavanja. Ali, Isus kušnju nadvladava, uspijeva joj se oduprijeti i ostavlja nam pouku kako da i mi uspijemo iz iskušenja izaći kao pobjednici: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!« (Mk 1, 15). U Isusu dolazi punina vremena, ispunjenje davno danih obećanja. Stoga čovjek ne može ostati isti, već treba odgovoriti na to svojim obraćenjem. Upravo to je zahtjev korizmenog vremena. Ne samo ispraviti neke svoje mane, nego napraviti temeljni zaokret svog života, odlučiti se za Boga, a odbaciti sve ono što se tome protivi. Naposljetku, to isto je učinio i Isus u svojoj kušnji. Mogao je odbaciti svoje poslanje, ispunjenje Očeve volje pred privlačnom ponudom zloga. Ali, ne! On nije prihvatio ono u čemu nema Boga, već ostaje vjeran svojem poslanju povjerenom mu od Oca.

Dakle, kušnja nije samo neka moralna dvojba, ona je izbor između Boga i poslanja koje smo krštenjem primili i zavodljivih ponuda u kojima nema Boga, već samo kratki užici ovog svijeta koji brzo postaju prah. Težina te kušnja je upravo u tome pristati biti različit ili se suobličiti svijetu. Noa, o kojem se čita baš na prvu korizmenu nedjelju, izabrao je Boga i biti Božji, pa samim tim i različit. Time je zaslužio da bude nositelj prvog saveza Boga i čovjeka.

Isusov poziv na vjeru i obraćenje istovremeno nam je i poslanje da u svoj život utkamo evanđelje tako da ono bude vidljivo i privlačno tolikima koji su na Krista zaboravili, da postanemo apostoli novog doba. Kao što su Isusovi učenici oduševili tolike pogane za kršćanstvo, da mi sada naše kršćane, koji su se predali poganskom duhu ovog svijeta, istim žarom oduševimo za Krista. Svjedočanstvo života tu ima nezamjenljivu ulogu.